Crna Gora je kao kafana u tri ujutro: Muzika svira, konobar kasni s računom, svi obećavaju da će sjutra prestati da piju, i svi znaju da lažu

Piše: Jedan zabrinuti patriota sa dvije fotelje

Ako je vjerovati našim političarima, Crna Gora je već odavno ušla u Evropsku uniju. Istina, samo glavom — tijelo joj je još u redu ispred šaltera Uprave za katastar, čeka da joj ovjere rodni list iz 1987. Ali nema veze, kad se jednom uđe glavom, tijelo će već nekako da se progura.

Naša zemlja, ta svjetska supersila između mora i brda, trenutno živi najstabilniji period u istoriji — barem tako kažu oni koji su na vlasti, a njima treba vjerovati, jer oni najbolje znaju kako je živjeti bez kontakta sa realnošću.

Politička scena je raznovrsna kao crnogorski meni: sve isto, samo pod drugim imenom. Partije se smjenjuju kao godišnja doba — uvijek ista lica, samo druga garderoba i novi slogani o “promjenama”. A narod? Narod gleda, klima glavom i kaže: “Ma neka, makar su naši.”

Ekonomija cvjeta! Dodouše, najviše na papiru i u partijskim saopštenjima. Naš najveći izvoz je — omladina. Idemo da radimo po Njemačkoj, pa kad se vratimo ljeti, da nas opet dočekaju iste rupe na putu i nova obećanja o “digitalnoj transformaciji države”.

Državna administracija funkcioniše kao švajcarski sat — samo što je stao ’94. Svaki papir mora da prođe kroz najmanje četiri pečata i dva rođaka. Digitalizacija je kod nas kad neko ima skener, ali mu ne radi.

Naravno, i dalje smo “na putu ka EU”. Taj put je dugačak, vijugav i pun rupa, ali našim političarima ne smeta — njima je bitno da je put, a ne destinacija. Kad ih pitaš za rok, kažu: “Samo što nijesmo.” Kad ih pitaš kad će, kažu: “Brzo, samo da formiramo radnu grupu.”

A narod, taj vječiti optimista, uvijek vjeruje da će “posle izbora biti bolje”. I jeste — bolje je onima koji su pobijedili.

Na kraju dana, Crna Gora je kao kafana u tri ujutro: muzika svira, konobar kasni s računom, svi obećavaju da će sjutra prestati da piju, i svi znaju da lažu.