Piše: Predsjednik Savjeta NVO Boke Kotorske Dr Mašan Ercegović

Medijske informacije o načinu razrješavanja određenih bilateralnih pitanja nametnutih od strane Republike Hrvatske u postupku pristupanja Crne Gore u članstvo Evropske unije a proisteklih iz disolucije bivše zajedničke države SFR Jugoslavije, ponovo nameđu opravdano pitanje u javnom mnjenju Crne Gore o stepenu njene samostalnosti ako ne i suverenosti i mjesta i uloge Boke Kotorske u njoj.

Poseban specifikum spornih pitanja međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Crne Gore je da se tiču nasljeđa bivše zajedničke države nastale 1918. a razbijene 1991-95. godine, države koju nisu Hrvati stvarali niti kao nacija niti Hrvatska kao država, jer, do tog trenutka istorijski nijesu uspjeli da konstituišu niti državu, niti da uobliče naciju, već su tek u okviru Jugoslavije kao zajedničke države prvi put uobličili naciju i stekli državotvorno formalnopravno iskustvo odnosno, po njihovoj tvrdnji, obnovili istorijsko nakon hiljadugodišnje pauze.

Aktuelna politička i sveukupna društvena dešavanja, ili tačnije društvena gibanja i turbulencije na unutrašnjem i skoro, pa, potpuna inferiornost crnogorske politike i diplomatije na spoljnopolitičkom planu i u međunarodnom javnom poretku iz dana u dan sve više i više brinu svakog građanina Crne Gore, posebno one, koji s pravom smatraju da predstavljaju matični državotvorni narod Crne Gore, nezavisno od činjenice da on (državotvorni narod) u važećem Ustavu Crne Gore nije prepoznat i stipulisan kao ustavna kategorija.

(1) Čini se, da upravo ta okolnost i činjenica prouzrokuju najvažniji, najkompleksniji, najrigidniji i najveći problem i izazov za društvenu i državnu stabilizaciju cjelokupnog unutrašnjeg društvenog poretka Crne Gore, iz jednostavnog razloga, što se iz te definicije prirodno i u nominalnom i u sadržajnom smislu determiniše i državotvorna ideja, i kulturnoistorijski obrazac, i geostrateški kvintisecijalni civilizacijski okvir kome istorijski pripadamo i konačno, izrasta i sveobuhvatna, koherentna, jasna i prepoznatljiva državna politika.

Umjesto toga imamo jednu amorfnu, pseudonaučnu i društvenopolitički neodrživu ustavnu kategoriju građanske države(2) koja se, umjesto, na autentično, vjerodostojno i dokumentovano istorijsko nasljeđe Crne Gore, temelji na njegovom kontrafaktualnom tumačenju skoro do potpune negacije i to nenaučnim interpretacijama srednjevjekovne istorije Dioklitije i potpunog preskakanja perida petrovićevske Crne Gore isuviše srpske za njihovo poimanje istorijskog identiteta matičnog naroda Crne Gore, kao i na pseudonaučnom tumačenju tekovina i suštine građanskog društva, koji time postaju samo sredstvo političke manipulacije.

Imajući u vidu istorijski proces objedinjavanja Crne Gore i Boke Kotorske u jednu državnu političku zajednicu u kontekstu formiranja zajedničke države južnih slovena on nedvosmisleno predstavlja prirodno ishodište i u državotvornom, i u kulturnoistorijskom i u narodnosno-identitetskom smislu sa jasno politički i istorijski utemeljenim razlozima i, sa formalnopravnog aspekta, transparentnim i neoborivim usvojenim odlukama i dokumentima.

Međutim, iz naprijed navedenih razloga, novonastalo osamostaljivanje savremene države Crne Gore u nezavisnu državu nije ostvareno u skladu sa takvim neupitnim i naslijeđenim istorijskim kontinuitetom i na elementarno demokratski i formalnopravni i ustavni način, naprotiv.

Stoga, nije ništa neočekivano i neobično da država Crna Gora i pitanja koja su od fundamentalnog društvenog i istorijskog interesa i za nju samu i Boku Kotorsku, posebno, tretira, po mišljenju predominantnog a sa stanovišta starosjedalaca Boke Kotorske i apsolutnog broja Bokelja, prilično ili potpuno površno, neadekvatno istorijski utemeljeno i i bez poštovanja naslijeđenih autentičnih i autonomnih političkih odluka, narodnih stremljenja i dogovora, sporazuma i ugovora između Crne Gore i Boke Kotorske.

Kada se stavlja naglasak na starosjedioce, tu se ne radi o bilo kakvoj namjeri diskriminacije sadašnjih žitelja Boke Kotorske, već o namjeri preciziranja vremenskih odrednica određenih društvenih događaja i odluka i utvrđivanja njihove istorijske autentičnosti, samosvojnosti, dalekosežnosti i značaja. Pitanja koja podižu tenzije, naročito u Boki, su pitanja koja se direktno tiču i čine temelj zajedničke državne strukture, teritorijalne cjelovitosti Boke Kotorske pa time i Crne Gore,(3) narodnosne pripadnosti, kulturološkog i etičkog profila i kulturnoistorijskog Bokeljskog nasljeđa i perspektivno održavanja njenog istorijskog kontinuiteta u budućnosti.

Da bi se ovo razumjelo neophodno je iznova i iznova podsjećati i ponovo se vraćati na dva istorijska dokumenta, samostalno usvojena bez stranog tutorstva , koja su nesporna istorijska tekovina Bokelja i Crnogoraca ili samih Bokelja, a koja su istorijski definisala i Bokelje i Boku Kotorsku i u geopolitičkom i u državotvornom i u kulturnoistorijskom smislu. I tako perspektivno i autonomno, na pomno promišljenom i kritički utemeljenom istorijskom kontinuitetu determinisali budućnost Boke Kotorske koja se bez obzira na mnoge izazove i protivnike još uvijek nalazi u tada i tako definisanom državotvornom i kulurnoistorijskom krugu.

Dva dokumenta o kojima je riječ i koji nedvosmisleno opovrgavaju sva kasnija a posebno današnja razna politička i ideološka nastojanja da Boku Kotorsku preformatiraju u istorijskom smislu su tzv. Deklaracija o ujedinjenju, ili preciznije Ugovor o ujedinjenju Crne Gore i Boke Kotorske iz 1813.godine zaključen u Dobroti(4) i zaključci i odluke usvojene na Narodnoj skupštini Bokelja 1848.godine na Prčanju,(5) a iznešene u Odgovoru Bokelja Hrvatsko-Slavonskom saboru.

Bokelji koji su se vjekovima borili i izborili da o njihovoj sudbini ne odlučuju strane države kroz razne mirovne sporazume u kojima je njihova sudbina odlučivana u skladu sa tuđim a ne njihovim interesima s pravom očekuju da, na osnovu istorijskih tekovina kojima su samostalno doprinijeli njihova vlastita država u aktuelnom političkom trenutku se ne može i ne smije ponašati na isti način.

Preciznije, Vlada Crne Gore ne bi smjela donositi odluke bez konsultacija sa Bokeljima koji su, da se to još jednom ponovi, samostalno i samosvjesno odlučili i svojom vlastitom žrtvom potvrdili kom državotvornom i kulturnoistorijskom arealu i civilizaciji pripadaju da bi sada bili samo nijemi posmatrači novih političkih i ideoloških ambicija suprotnih njihovom neupitnom istorijskom nasljeđu.

Zato s pravom podsjećaju, ubijeđeni, da protok vremena nije obesmislio niti obesnažio riječi iz Ugovora o ujedinjenju Crne Gore i Boke Kotorske, već naprotiv, da su vrlo aktuelne, upotrebljive i obavezujuće, a između ostalog glase : „Dvije susjedne pokrajine Crna Gora i Boka Kotorska, . . . , jedna drugoj se zaklinju Gospodom Bogom na vjernost i stalnu ujedinjenost u svakom slučaju i događaju.“

Ovim citatom i uz konstataciju akademika B. Pavićevića da ovaj ugovor nastaje kao rezultat „ etničke jednorodnosti i narodne solidarnosti“,(6) jasno se uočava istorijsko stremljenje, međusobno uvažavanje i ravnopravno regionalno i teritorijalno objedinjavanje u novu državnu zajednicu. Navedena konstatacija se potvrđuje izborom i obrazovanjem: Commissione centrale del Governo provvisorio – Centralna komisija privremene vlade, kao privremena vlada sastavljena od po devet članova obije pokrajine a pod predsjedništvom vladike Petra Prvog.

Očigledno je insistiranje na solidarnosti i ravnopravnosti kako, terminološki stavljanjem obije teritorije u istu političku ravan kao pokrajine, tako i u političkom smislu kroz jednak broj članova Centralne komisije – vlade, iz svake od pokrajina. Tako se potvrđuje ne samo visoka svijest predstavnika obije bratske pokrajine o državotvornom značaju koji ovaj čin ima za obije narodne zajednice i pokrajine i visoko međusobno uvažavanje, već i formalno priznanje da u novu zajednicu ulaze dvije pokrajine kao regionalne cjeline.

Prirodno da iz ovako formulisanog sporazuma proističu i odgovarajuće međusobne obaveze koje se, uostalom, i ne kriju već naprotiv, u okviru samog sadržaja ugovora apostrofiraju. Kada se ovom dokumentu dodaju ključni zaključci usvojeni na Narodnoj skupštini Bokelja na Prčanju 1848.godine, a sročeni u Odgovoru Bokelja Hrvatsko – Slavonskom saboru, na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu i glase : „Naiperva i naisvetia naša dužnost ta e javiti pred svietom da mi Dalmatinci niesmo no bokezi, . . . , pa dalje, . . ovo . . okružie bokokotorskoga pripada po položaju, po istorii, po eziku, i po plemenu većeg broja slavenskoi-srpskoj narodnosti“, više je nego jasno da se radi o istorijskim odrednicama Bokelja i dokumentima sa dalekosežnim trajanjem i istorijskim značajem koji definitivno u savremenoj epohi određuju i državotvorni okvir i kulturnoistorijsku pripadnost i Bokelja i Boke Kotorske kojih smo se dužni i pridržavati i poštovati i na svojevrstan i samosvojan način potvrđuju njegoševski duhovno uobličeni Kosovski zavjet.

Ova dokumenta nepobitno potvrđuju visoko izraženu istorijsku svijest Bokelja o svojoj pripadnosti slaveno-srpskoj narodnosnoj, državotvornoj i kulturnoistorijskoj ideji i istočnohrišćanskoj evropskoj civilizaciji. U tom smislu, osim paštrovskih i grbaljskih ugovora o privilegijama, korisno je pomenuti i jedan manje poznati i eksponirani dokument – dukal koji Dužd mletački Jovan Kornelije dade hercegnovskoj krajini u kom im posebno i na prvom mjestu priznaje pravo na : „Da mogu slobodno, kao i dosada, živjeti u svojoj vjeri – nel loro Rito Greco-Serviano – a da ih niko za to ne smije uznemiravati, i da mogu napravljati svoje crkve i manastire, kada to nađu za potrebno“.

(7) Zar je moguće eksplicitnije potvrditi iznešenu tvrdnju o visokoj istorijskoj svijesti naših predaka o državotvornom, narodnosnom i kulturno-civilizacijskom arealu kojem pripadaju i o značaju koji su mu pridavali. Poštujući, ili, ukoliko Bokelji žele da poštuju ono što su naslijedili i po čemu predstavljaju samosvjesno i autohtono istorijsko biće u okviru bivše i u okviru današnje svoje države, jasno je da imaju, ne samo pravo, nego i obavezu da se javno, politički, demokratski, građanski i rodoljubivo oglašavaju po pitanjima koja ih se direktno tiču i u istorijskom, i u suverenističkom i u građanskom i u kulturno-civilizacijskom smislu.

Zato, imajući u vidu neosporno iskustvo i predanost u očuvanju vlastitog istorijskog identiteta i interesa, ne smije da čudi, ili da se neko buni što s pravom podsjećaju i demokratski javno i medijski transparentno zahtijevaju da po pitanju rješavanja ne samo unutrašnjih, nego, posebno onih međunarodnih odnosa koji se više ili manje direktno odnose i prelamaju preko interesa i same Boke Kotorske, kao u slučaju isporučenih zahtjeva Republike Hrvatske, žele i smatraju da je prirodno, podrazumijevajuće i nužno da budu kontaktirani, informisani i konsultovani prilikom donošenja konačnih rješenja.

Ništa više, ali, ni ništa manje !!!

Reference :
1. Ustav Crne Gore; „Sl. list CG“, br.1/2007 i 38/2013; Podgorica;
2. Isto;
3. Zahtjev HAZU prije ulaska Crne Gore u Evropsku Uniju; Vijesti.me, 20.05.2022.god.
4. Dobrotska deklaracija – Ugovor o ujedinjenju Crne Gore i Boke Kotorske 1813.god; Zbirka dokumenata, Istorijski institut Crne Gore i Državni arhiv CG-Istorijski arhiv Kotor;1998.god.
5. Odgovor Bokelja hrvatsko-slavonskom saboru, Narodna skupština Bokelja, Prčas, 12.jun, 1848.god.; Monografija Prčanja;
6. B.Pavićević, Ujedinjenje Crne Gore i Boke Kotorske – rad zajedničke vlade 1813-1814.god. Montenegrina – digitalna biblioteka, 2011.god.
7. M. Zloković, BIJELA-estetsko-istorijski prikaz; Bokeška štamparija,1937.god.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

 

Tagovi