Piše: Marko Kentera, nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Nedavno sam u Gruziji slušao priče o Lavrentiju Beriji, čovjeku koji je decenijama bio jedan od najvećih simbola straha, oličenje represije i zla. Istovremeno, slušao sam i kritike upućene čitavom jednom narodu, ruskom, zbog sovjetskih progona. Paradoks istorije ili, možda preciznije, ljudske prirode. Zlikovci postaju heroji, po potrebi.
To me je, spletom okolnosti, podsjetilo na Nikolaja Ježova, jednako zloglasnog čovjeka koji je nestajao sa fotografija kada je postao nepodoban i kojeg je Staljin likvidirao 1940. godine.
Među obrisanima su i Lav Trocki, Kirov, Antipov, Jagoda i mnogi drugi.
Juče heroj – danas sjenka.
U ovom kontekstu u mojoj glavi je posebno odzvanjala ona Orvelova misao da ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost.
Prije nekoliko dana i sam sam se osjetio kao mali Trocki ili, ako hoćete, Ježov budvanske novije istorije. Ne zato što sam zlikovac, iako za neke sigurno jesam, već zato što sam (p)ostao nepodoban.
Godinama smo pokretali inicijativu za obnovu crkve Svetog Antuna na plaži Mogren II.
Okupljali smo ljude, tražili podršku, angažovali autore iz Crne Gore i Srbije. Prije sedam godina izradili smo divan projekat, organizovali izložbu i predstavili našu kompletnu ideju javnosti na festivalu „Ćirilicom“.
Prije nekoliko dana položen je kamen temeljac za crkvu Svetog Antuna.
Prepoznajem sada isti projekat, iste poruke i iste ideje koje smo nekada zajedno oblikovali dok dio nas nije postao nepodoban.
Sada su dakle neki ljudi, među njima i ja, nestali.
Ne, na sreću, iz života.
Ne u Sibiru.
Ne ni u Gulagu.
Samo smo obrisani iz našeg projekta, pa iz lokalnih saopštenja i televizijskih priloga, medijske kuće kojom sam nekada rukovodio i iz čijih protokola i sa svečanih pozivnica su me takođe lokalni političari i rukovodioci izbrisali.
Podnosim sve to lakše jer mi nije prvi put da sam izbrisan a nisam, znam, ni poslednji, gledajući kako se grad i država razvijaju.
JU Grad teatar učinila je to prije desetak godina, izostavljajući me iz protokola bivših direktora i sklanjajući u svojevrsni mračni i memljivi bunker svečanu monografiju čiji sam bio urednik.
Ni to nije bio prvi slučaj.
Prije dvadesetak godina postojala je ozbiljna inicijativa da se iz nekoliko hiljada knjiga koje smo donirali gradskoj biblioteci iscijepaju prve stranice samo zato što su na njima bila ispisana naša imena kao donatora.
Mogu, dakle, da kažem da imam prilično dug i „opasan“ staž u toj vrsti brisanja.
Ovo je samo njegov najnoviji rimejk.
Nema sumnje da istoriju pišu pobjednici.
Problem našeg vremena je što je danas često pišu i urednici protokola, kao i nedorasli, osvetoljubivi političari i političarke.
Internet, međutim, pamti.
Dobro i dugo.
Fotografije imaju svoje kopije i originale. Dokumenta ostaju.
Neki ljudi pamte.
Crkva će biti obnovljena i to je ono što je najvažnije. Zato ne osjećam gorčinu. Naprotiv, kolegama koji nastavljaju posao iskreno želim uspjeh jer će, znam, dio toga biti i moj uspjeh.
Nije najveća tragedija kada nekog izbrišu iz saopštenja, sa fotografija ili iz monografija.
Najveća tragedija je kada, po ko zna koji put, oni nedorasli svom poslu i trenutku u kom žive, pokušavaju da izbrišu istinu i što već nisu naučili da je to nemoguće.
Takvi pokušaji uvijek su dakle uzaludni, jer istina, za razliku od ljudi koji nestaju iz zapisnika, sa prvih strana knjiga koje su donirali i sa fotografija, prije ili kasnije, pronađe put da se vrati i da nas podsjeti.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
