Srpski književnik Jovan Đorđević, veliki kulturni i nacionalni radnik, tvorac Srpskog narodnog pozorišta, autor teksta srpske himne „Bože pravde“, ovaj svijet napustio je na današnji dan, 22. aprila 1900. godine, po gregorijanskom kalendaru.
Biografija
Đorđević je rođen na sjeveru Bačke, u Senti, u to vrijeme Austrijsko carstvo, u novembru 1826. godine. Poticao je iz dobrostojeće porodice. Otac Filip bio je uspješan trgovac. Osnovno školovanje završio je u rodnoj Senti. Gimnaziju je pohađao privatno u Senti, zatim u Segedinu, Novom Sadu i Temišvaru. U Pešti je potom studirao filozofiju, a zatim i medicinu, od 1845. godine.
Tokom revolucionarnih događaja 1848/49. Srbi na prostoru današnje Vojvodine teško su stradali. Novi Sad je, primjerice, većim dijelom bio razoren. Posebno su stradali Srbi na sjeveroistoku Bačke.
Poslovi, do tada unosni, njegovog oca, kao i imanje, propali su.
Đorđević je tada, našavši se u teškoj situaciji, nevoljno odustao od studija medicine.
Pošto je diplomirao i položio državni ispit, postao je sudski činovnik u Lugošu, na istoku Banata. Godine 1852. odlazi u Novi Sad gdje počinje da radi kao gimnazijski profesor.
Od 1857. u Pešti radi kao sekretar Matice srpske, a paralelno uređuje „Letopis Matice srpske“.
Od 1859. uređuje u Novom Sadu „Srpski dnevnik“. Danilo Medaković ga je doveo na to mjesto, gdje je zajedno sa Đorđem Popovićem (Daničarom) uređivao list.
Bio je i poslanik na Blagoveštenskom saboru 1861. godine, o čemu je kasnije napisao knjigu „Radnja Blagoveštenskog sabora“.
Pisao je poeziju, dramske tekstove, kritike, istorijske biografije (među njima i o Čučuk Stani), putopise i memoare. Autor je dvotomne „Opšte istorije“, brojnih prevoda sa njemačkog i mađarskog jezika, te obimnog „Latinsko-srpskog rječnika“. Godine 1892. postao je ministar prosvjete, a iste godine izabran je za počasnog člana Srpske kraljevske akademije. Penzionisan je 1896. godine.
Nikada se nije ženio, a odgajio je djecu svoje prerano preminule sestre, među kojima je bio i Stevan Sremac.
Najveći trag ostavio je kroz razvoj srpskog pozorišta i stvaranje nacionalne himne. Tekst „Bože pravde“ nastao je kao dio drame „Markova sablja“, koju je napisao zajedno sa Antonijem Hadžićem, dok je muziku komponovao Davorin Jenko. Himna je ubrzo postala popularna i pjevana u narodu, a kasnije i zvanično prihvaćena kao srpska himna nakon Berlinskog kongresa 1878. godine. U savremenoj Srbiji ponovo je usvojena 2004. godine, uz izmjene pojedinih stihova, gdje je riječ „kralja“ zamijenjena riječju „zemlje“.
Jovan Đorđević ostaje upamćen kao ključna figura srpske kulture, obrazovanja i pozorišta, čije je djelovanje trajno oblikovalo kulturni i nacionalni identitet.
Nastavnik Aleksandra Obrenovića
Đorđević je bio pionir srpskog pozorišta. Osnovao je Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu 1861. godine i Narodno pozorište u Beogradu 1868. godine. Bio je prvi direktor obje ustanove i osnivač Pozorišne škole u Beogradu 1870. godine.
U kasnijem periodu bio je gimnazijski profesor i direktor u Šapcu i Beogradu. Rukovodio je Učiteljskom školom u Beogradu, a potom je postao profesor opšte istorije na Velikoj školi.
Bio je i nastavnik Aleksandra Obrenovića, potonjeg kralja, kojem je predavao istoriju i zemljopis.
Đorđević je pisao poeziju, dramske tekstove, kritike, istorijske biografije (među njima i o Čučuk Stani). Autor je i dvotomnog djela „Opšta istorija“, kao i brojnih prevoda sa njemačkog i mađarskog jezika. Pisao je putopise i memoare, te sastavio obiman „Latinsko-srpski rječnik“.
Godine 1892. postao je ministar prosvjete, a iste godine izabran je za počasnog člana Srpske kraljevske akademije. Penzionisan je 1896. godine.
Nikada se nije ženio. Odgajio je djecu prerano preminule sestre, među kojima je bio i Stevan Sremac.
„Bože pravde“
Knez Mihailo Obrenović još u 19. vijeku tražio je da se raspiše konkurs za novu himnu Srbije. Do tada se pjevala „Vostani Serbie“.
Nakon kneževe smrti 1868. godine, novi vladar Milan Obrenović nastavlja inicijativu.
Tekst pjesme „Bože pravde“ nastaje kao dio drame „Markova sablja“, koju je Đorđević napisao sa Antonijem Hadžićem. Muziku je komponovao Davorin Jenko.
Pjesma je ubrzo postala popularna i pjevana na skupovima, a kasnije i zvanično prihvaćena kao srpska himna.
Zvanično je postala himna Srbije nakon Berlinskog kongresa 1878. godine, a u savremenoj Srbiji ponovo je usvojena 2004. godine.
Kasnije su promijenjeni pojedini stihovi, pa je riječ „kralja“ zamijenjena riječju „zemlje“.
