Piše: Emilo Labudović
„Kad bi nestao srpski narod, a ostao ‘Gorski vijenac’, ostalo bi dosta“, napisao je jednom jedan od najvećih srpskih književnika, Miloš Crnjanski. Time je svim oponentima i naknadnim tumačima jasno stavio do znanja šta su NJegoš i „Gorski vijenac“ i gdje im je mjesto u sveukupnoj srpskoj literaturi i istoriji uopšte. Istovremeno, svako prisvajanje i dijeljenje, a pogotovo odricanje od ovog srpskog kamena – međaša je nemoguće i izraz je etičke i etničke nedoraslosti jednog naroda.
Ništa manji grijeh je i svrstavanje pod „Gorski vijenac“ kao pod klobuk pečurke i njegovo postojanje definisati kao konačni izraz i nacionalnu definiciju Srpstva. NJegoš je svojim cjelokupnim djelom, gdje „Gorskom vijencu“ nesumnjivo pripada vijenac slave, samo pokazao i utro put kojim je trebalo i treba ići, ne samo u njegovo vrijeme već i u sva vremena buduća. Sve dok nas ima. Ali, ne toliko riječju koliko djelom, brzo smo se odrekli NJegoša i njegovog pravca, pokušavajući da u svakoj njegovoj riječi ili stihu, tumačenim izvan konteksta vremena i situacije, pronađemo alibi i opravdanje za svoja lična, nacionalna i državna zlonaputanja.
Najveće srpsko kulturno blago, djelo koje nas je kao narod uvelo u svijet, postalo je predmet pogađanja i međunacionalne trgovine na najvišem nivou. Tome u velikoj mjeri, ako ne i presudno, doprinose i ovovremeni kvazianalitičari i tumači NJegoša i njegovog djela koji se, gle sramote, nijesu ustručavali da ga proglase čak i genocidnim. Jer, kad je mogla Srebrenica da bude genocid, što ne bi mogao da to bude i NJegoš koji je u svom najvećem umjetničkom nadahnuću „razgonio Turke na buljuke“! To ide dotle da su se ovdašnji i ovovremeni „naslednici“ Turaka osjetili ugroženim pa su zahtijevali da se NJegoš i njegovo djelo anatemišu i izbace iz cjelokupne kulturno – političke sfere. Taman kao da su svi odreda direktni potomci Mahmut – paše i kao da svaki od njih u svom rodoslovu, od petog koljena najdalje, nemaju nekog Srbina/Crnogorca, svejedno.
U međuvremenu, dok je NJegoš sklanjan u kučine prošlosti, dok je anatemisan iz bošnjačko – muslimanskih krugova i protjeran iz udžbenika, uticaj takozvanog „turskog“ identiteta raste iz dana u dan. Domaći zagovornici „pustog turskog“, pod izgovorom ugroženosti i manjinske diskriminacije, glumeći jedine istinski opredijeljene snage Crne Gore za EU, bezočno udaraju granice sveukupnog društvenog i kulturnog života. Svako malo zapište kao zmija u procijepu i zakojevitezaju na svaku društvenu pojavu koja iole liči na suštinsko istorijsko biće Crne Gore. Od svih zločina i istorijskih starodužina, samo su zločini nad njima relevantni. A svako pominjanje zločina koje su počinili njihovi sunarodnici, odmah se karakterišu kao govor mržnje i pritisak na njihov manjinski status.
A dok oni pište i vrište kako bi prikrili ne samo tendenciju već i sve očigledniju pojavu povratka Turaka i „pustog Turskog“ na ove prostore, svi ćute i prave se blesavi na činjenicu da je u ovom trenutku u Crnoj Gori više Turaka nego što ih je ikada bilo kroz istoriju. Ona stara kako će „drumovi poželjet Turaka, a Turaka nigdje biti neće“, dezavuisana je toliko da više nemamo drumova koliko imamo Turaka.
I sve su drčniji, i sve više, bez ikakvog straha i ustezanja, na ovom tlu razrešavaju svoje lične i plemenske račune. Rade to slobodno i samouvjereno jer, ako se bilo ko, uključujući i samu državu, drzne na bilo kakav energičniji korak, tu su odmah Ibrahim – aga, onaj Fejzić i oni (H)Rastoderi da zaleleču kako je to udar na njihove ljudske, građanske (???) i vjerske slobode. A Turci, zaštićeni kao mečke u lovostaju, beskrupulozno zaposijedaju privredni, stambeni i životni prostor Crne Gore, istiskujući domicilno stanovništvo i čineći im životne uslove sve nepodnošljivijim.
Ali, nije sve do Turaka, ni domaćih, a ni onih sa Bosfora. Oni rade ono što im se može i dokle im se može. Da se razumijemo: daleko od toga da imam bilo kakav odijum u odnosu na Tursku kao državu i Turke kao narod, tim prije što nas, osim istorije i brojnih seoba na tu stranu, vežu i mnoge savremene kulturne, zdravstvene i privredne veze. Mnogo više toga je, ipak, do nas. Do ozbiljnije državne politike u odnosu na savremena migraciona kretanja, ma o kojim se narodima radilo. Nijesmo mi Kina pa da nam toliki emigranti i imigranti ni ručak ne mogu osoliti. I, ako se ove tendencije nastave, ako se kao narod i kao država i dalje budemo uljuljkivali u iščekivanje kako će ulazak u EU riješiti sve naše probleme, lako nam se može desiti da budemo manjina u sopstvenoj kući.
(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
Nije Njegus pisao samo Gorski Vijenac pisao je on i pjesme ljubavnog karaktera Turskom Sultanu zna se sve!
Srspski narod iz CG je većinom iz djelova koji su bili vjerni i pokorni turcima. Čitav sjever je turski. Nitša više. A što se tiče neke borbe i provociranja turaka, i finanisjki i ulično i politički i bezbjednosno je samoubistvo.
Srpski narod u Cg ne postoji, to su indoktrinirani Crnogorci srpstvom, dje su bili yi srbi do 91, bilo ih je najvise 2 posto, da im nije ko branio da se pisu srbima??????
Gorski vijenac je napisao Crnogorski vladika, pjesnik i fiozof, sa srbijomima veze koliko i sa Norveskom, kako veli Njegos, Vala se vi srbi narobovaste, jedini srbin u Cg je Simo Milutinovic, pametnome dosta!
Prodaja Manastira Stanjevici Austrrijancima, Mi pripadnici Crnogorske nacije Njegos i glavari!
Smetaju Srbinu Labudovicu Turci,hahaha.Pa to su vam najbliza braca,5 vjekova ste u zajednici bili.Poredjenja radi sa Crnogorcima niste ni 100 god.Kako te iskenjah Labude,a sve argumentima.