Ćeraćemo se, i ćeraćemo se još

Piše: Emilo Labudović

Ponovo su izašli da bi ponovo ušli. Izašli su iz klupa, da bi još jednom ušli u hroniku parlamentanog posrtanja i silovanja demokratije. Stali su, kad već ne mogu iza sopstvenog digniteta, uloge dodijeljene im voljom naroda, ispred predsjedajućeg stola da bi, kad već ne mogu drugčije, fizički spriječili da Skupština odradi ono zbog čega i postoji. I bili su, bez ikakve pristrasnosti, ili ne daj Bože zlobe, ružna slika. Slika izgubljenih u vremenu i prostoru, nesvjesnih da rade nešto čega nijesu svjesni i čije posledice nijesu u stanju da sagledaju. Stajali su organizovano i navodno smisleno, ne uspijevajući da dosegnu čak ni smisao sopstvenog čina.
Jer, sila, u svakom svom izrazu, samo je demonstracija nemoći. Priznanje da je riječ, najjače i skoro pa jedino oružje parlamentaraca, poražena, uzgubila moć i dostojanstvo. A kad poraženi razviju pobjedničke zastave, onda, u najmanju ruku, djeluju karikaturalno. I tačno tako su i djelovali. Nevoljni izvršioci destruktivnih naloga, ipak svjesni da to što čine nije rešenje, da ništa ne popravlja, da ne vodi izlazu već samo novom krugu tumaranja, ali (primorani, zavedeni, nemoćni ili ludilom ostrašćeni, svejedno) moraju da „vežu konja tamo gdje gazda kaže“! A „gazdu“ briga za sve, za dugove, planove, plate, penzije… on je sebe davno namirio, sve do čukununučeta.

I nije tragedija današnjeg „performansa u pozorištu lutaka“ samo u tome što budžet nije usvojen. Usvojiće se, prije ili kasnije, ali Crna Gora je ovim činom definitivno izgubila najveći i najsvetiji dio sebe – Skupštinu. Jer, ono danas više nije incident kakvi su se dešavali i dešavaju se u parlamentima širom svijeta, ono se pretvorilo u metod i sredstvo konačnog srozavanja i samoponištenja Skupštine. Oni koji su danas pred predsjedavajućim stolom ličili na stado bez zvona, zaboravljaju da će ih, ako ikada opet budu na vlasti, sačekati isti, ako ne i gori, metod opstrukcije. Jer, kad mi krenemo da se ćeramo ne znamo da stanemo. A onda, pitanje svih pitanja ne glasi je li ili nije usvojen budžet, ovaj ili onaj zakon, već čemu uopšte politika i čemu Skupština?
Politika u Crnoj Gori je, očigledno, srozana na najniže grane, u onaj glibež zbog kojeg je proglašavaju kurvom i lijepe joj najgore epitete. Uostalom, ko još može da se sjeti rezultata izbora u Šavniku, Kotoru, Budvi, Beranama? Došli smo do nivoa da šačica šiljokurana, juče banulih u politiku, na mrtvo ime zajebavaju narod, kunući se da je sve to u njegovom interesu i za njegovo dobro. A od toga „dobra“ prosto više ne može da se diše.

Od opozicionih klupa do predsjedavajućeg stola svega je par koraka, od ozbiljne politike do „pozorišta lutaka“ svjetlosne su godine. Ali, to je, ipak, stvar obraza kojeg neki imaju a neki nemaju, i elementarne pameti koja nekima ni pod kapom ne stanuje. Ipak, ono što bi ser(onja) Žile Lanselot od Pljevalja i „družina Pere Kvržice“ koju je okupio oko sebe trebalo da imaju na umu jeste ona narodna da „sila može sve što hoće, ali ne može dokle hoće“! I da svaka motka sile i nasilja ima dva kraja. Pa i ova usrana, da prostite na izrazu.
Današnje „ćeranje“ je samo dio puta koji, umjesto na zelenu granu, vodi u sunovrat. DŽabe ga je umotavati u zlatni staniol tobožnje borbe za spas Ustava i ustavnosti jer, ako su i jedno i drugo iscrpljeni u liku jedne sudinice koja, da je bilo ustavnosti, u Ustavni sud ne bi mogla da unese ni kafu i vodu, onda izem ti i Ustav i državu koja je sazidana na njemu. A ako je sva ustavnost sadržana u njenoj čuvenoj rečenici da se „ni za živu glavu neće odreći članske karte DPS“, onda smo i kao narod i kao država još uvijek u srednjevjekovnim negvama. A Evropa… „ode sanak pusti“!

Sve će ovo jednom proći, govorila je moja pokojna baba. Proći će i ovo, kad – tad. Umoriće se „ćerači“ ili će im stići signal da malo i privremeno prikoče. Ali, Pandorina kutija je već otvorena i ćeranciji više neće biti kraja. Bar ne dok, prije ili kasnije, sami sebe ne ućeramo u ustanovu gdje borave oni bez ili sa jedva nešto malo pameti.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)