Čemerkića za premijera, a Žanu za potpredsjednika

Pise: Ljubiša Lalić

Pošto je ovdje sve poodavno izašlo iz okvira opšte poznatih modela funkcionisanja političkog sistema u sređenoj državi, i zaslužiće mjesto u budućim udžbenicima političkih sistema za politikologe i pravnike uz opsku – i to se jednom desilo, valjalo bi otići i korak dalje, u krajnost i formirati mikro – manjinsku vladu koju bi podržavao samo jedan poslanik i da on bude premijer.

O čemu je riječ?

Poslanik i predsjednik mini stranke Prave Crne Gore Marko Milačić, koji je volšebno i mimo svakog reda uskočio na previsoko treće mjesto na izbornoj listi „Za budućnost Crne Gore“, na mjesto koje je pripadalo Milanu Kneževiću, i na taj način završio u poslaničke klupe, sledstveno tome i dobio brojne privilegije za sebe, svoju ženu i prijatelje, sad odvažno, samodovoljno i naprasito, kao đed mu u Lalićevoj naraciji, traži da opstane Vlada koju jedino on podržava.

Kaže Marko da DF predlogom za tehničku Vladu ustvari podržava manjinsku, koja predstavlja, klikće Marko, izdaju izborne volje.

Neka Marko ne ori internet.

Više u ovu Vladu ne vjeruje ni premijer, dvije trećine ministara protestvuje i traži izbore, ostatak hoće u aranžman sa Abazovićem, a Marko hoće da sačuva neodrživi status quo.

Nista čudno.

Umjesto da i danas, da ga DF nije uposlaničio, izvodi cirkus po ulicama, da pali zastave i naskače na automobile, Marko je zahvaljujući DF, valja im to natucat na nos, dospio u priliku da kadruje i slovi šta treba i kako raditi.

Da, da DF, ako su čitali Lalića, a jesu mogli su porazmislit. Bez njih, da su Marka glasali samo njegovi iz Prave i pride ovi što je u međuvremenu zaposlio, opet bi gledao u cenzus kao u Žanu kada je iz niskog starta tražio njenu vječnu vjernost.

A sad nešto jasniji osvrt na Marka, nalik onom Vitovom na ofarbanu zebru.

Otkako je, onako nalakćen i potkočen kao stog sijena na Stravču, prvi put pročitao vijesti na tada DPS – ovom javnom servisu Maśa je pokazivao da kani visoko i da na tom putu neće brenovati ništa. Nije Čemerkić književna fikcija.

Prvo je bio opijen zapadnim vrijednostima, čitaj mjerom punog džepa a oskudne duše. Nosio je, vjerujem, u sakou u džepnom izdanju „Svadbe“ američku zastavu. Ali, tamo nije bilo slobodnih stolica, bila je gužva kao pred cetinjskim uredom Pircija Birolija. Morao se prešaltati, nije jednouman na Tadiju.

Otišao je na drugu stranu, počeo je pričati „srpsku“ i „rusku“ priču. Političari su ponekad kako kakva pjevačica, samo tutni bakšiš i naruči, svaku pjevuši iz duše.
Tamo se spajtošio sa ovim junošom Dajkovićem, ovaj te čitav svijet obavještava kad kani rabotati sa svojom ženicom. Okumili se. I šutnuli u kumstvo kao onaj u korito. Na vrhu je samo jedno mjesto, zna Marko.

Prikrpeljio se Frontu dok su ga stavili na treće mjesto na listi, a Milan Knežević se šenuo na 16. Makar si ti čestiti Milane čitao Lalića, znalo te dobro.

Čim se dokopao mandata u njemu je proradio Čemerkić, hoće mnogo, hoće sve i ne preza niotčega.

Ulazio je u Vladu na dvorišna vrata, ne osvrćući se na policiju i skenere. Sa toliko komocije ne ulazi u tazbinu. A kako i ne bi kada je tamo drugi čovjek – njegova žena Žana. On i Žana su ionako smetenog premijera savjetovali o svemu, od izbora deserta i boje kravate do najkrupnijih imenovanja i odluka.

Kameno je Krivi čitao Lalića, a teško da je naišao na ambicioznije pojave.

Nije, čujem iz Vlade iz koje sad curi na sve strane, bilo sastančića, a kamoli ozbiljnije prilike, bez porodice Milačić.

Toliko je opsjenio ionako smetenog i politički dibidus neznavenog premijera da su on i Žana u Vladi kadrirali kako im volja. Žana je toliko osilila, postala i ona Čemerkić, da nije brenovala premiera. Novine su pisale da se ne osvrće na njegove zahtjeve, koliko na analize Ljuba Filipovića. Potpuno je, zbog svojih skromnih mogućnosti i nesigurnosti, a velikih ambicija paralisala administraciju Vlade. Desetine odluka od najtrivijalnijih do bitnih skupljalo je prašinu na njenom stolu. Ne zna šta da čini, a ne smije da pokaže nesposobnost. Često se, kažu, prolamala vika na trećem spratu jer je premijeru i ministrima dojadilo da trpe haos i nered koji pravi nervozna Žana. Ali kako da ostanu bez podrške i posljednjeg poslanika.

Dobro kaže ovaj Abazović da su Krivokapića urnisali savjetnici i saradnici. Okupio golobradu, neznavenu i neiskusnu vojsku koja jedino zna da uzme sinekuru i da putuje o trošku državne kase. I da ga zove Profesore.

Kukala nam majka i sa profesorom i sa ovakvim đacima.

A i ti doktore Abazoviću isto pazi sta činiš i ko su ti savjetnici. Ni za nas ne bi bilo dobro da zaboravimo nesrećnog Pajovića. A tek za tebe. Ne prijetim, ne mislim na fizičke opasnosti, nipošto! Samo zebem, bratski. Pajoviću je dosta što je Darko. Ne mora mu niko opaliti ni šklempu. Ko bi imao srca?