ČEKAJUĆI MUGIJA

Piše: Emilo Labudović

Od kako postoji čovječanstvo kao organizovana društvena cjelina, što će reći još od horde na ovamo, na vlast se dolazilo i dolazi na tri načina: nasleđem (monarhije), nasiljem (revolucije različitih profila) i – izborima (demokratija). Postoje i kombinovani modeli ova tri načina, ali se sve, ipak, na kraju svede na njih. U vijeku koji trošimo, osvajanje vlasti demokratskim izborima smatra se jedino prihvatljivom metodom i samo takva vlast dobija neku vrstu međunarodne podrške i priznanja. Ali, svjedoci smo da i najrigidnija vlast (kako po načinu dolaska tako i po metodama upražnjavanja) zna da dobije međunarodnu potporu određenog nivoa, a za takvo nešto neophodna je apsolutna poslušnost ključnim kreatorima međunarodnog poretka.

Ova, u suštini teorijska, definisanja političkih sistema, u praksi znaju da dobiju krajnje neočekivane obrte, modele i kombinacije. Crna Gora je u tome šampion nad šampionima. Samo u njoj je bilo (i još uvijek je) moguće da partija koja nikad nije izborila aspsolutnu većinu apsolutno vlada više od tri decenije, kao i da vlast vrše one političke snage koje su je izgubile na izborima, a sve u ime demokratije i „volje naroda“! Volja naroda, odnosno građana, osnov svake demokratske vlasti, na primjeru Crne Gore je jedna od najizvikanijih i najponiženijih floskula, izvrnuta do nivoa najprizemnijeg ruganja. Tako danas imamo situaciju da kormilo vlasti drže snage koje su jedva prešle cenzus, da su u posadi partije koje mu se nisu ni primakle, a da, iz sjenke, kurs broda određuje partija koja je, baš tom „voljom naroda“, konačno detronizovana.

I na funkcije kojima se realizuje i u konkretne mjere pretvara „volja naroda“, odnosno vlast, u normalnim državama se dolazi na dva načina: kao dokazani partijski aktivisti ili kao dokazani stručnjaci u određenoj oblasti. I tu je Crna Gora ispoljila posebnost, nesvojstvenu ni najnazadnijim zemljama ekvatorijalne Afrike. Dok ekspertska slava nabijeđenih eksperata najčešće nije ni mrdnula dalje od kućnih dvorišta, „kvalitet“ partijskih zaslužnika mjeri se brojem krivičnih prijava i optužnih predloga za kriminal i korupciju. Čak i oni koji su se kod navodne smjene vlasti, od straha da će biti otkriveni i procesuirani, sakrili u mišje rupe, ovih dana ponovo avanzuju i vraćaju se u sedla. Valjda da dokusure posustalu ragu crnogorske privrede koju su „šibali“ do iznemoglosti. Povratak „otpisanih“ u crnogorske političke i privredne vode podsjeća na kultne scene vestern – filmova u kojima jata strvinara kruže nad crknutom lešinom.
Njihov povratak na čela državnih organa ili u članstvo upravljačkih struktura državnih preduzeća je, sva je prilika, poslednji čin tragikomedije koja se, evo dvije decenije, igra na ovom prostoru a koja se zove „borba protiv kriminala i visoke korupcije, kao uslova svih uslova za evropsku legitimaciju Crne Gore“!!!

Kad čovjek sagleda imena „povratnika“, prosto mu dođe da se pospe perjem kao onaj čuveni „abu dabi“ profiter, Petar Ivanović, koji je, uzgred rečeno, i pored optužbe i ukinutog imuniteta, i dalje savjetnik nikog drugog do – predsjednika države!? Našla vreća zakrpu, rekao bi naš narod. Vađenje grobara „Montenegro erlajnza“, Zokija Đurišića, iz Miličinog naftalina, samo je demonstracija kohabitacije između Mila i Dritana, po kojoj „bitanga“ čini „lopovu“ (kako su se do juče međusobno čašćavali) da bi se održao privid smjene vlasti u kojoj ništa (i niko) niti je smijenjeno niti promijenjeno. A onaj efendija Ibrahimović, „glavosjek“ kao i prađedovi mu, „sječom (opozicionih) knezova“ po upravnim odborima, samo dovršava proces preseljenja iole intelektualnije „elite“ Plava, Rožaja i Gusinja u podgorički „Siti kvart“, proces koji su još onomad započeli Bralić, Nurković i Šehović. I tako, „hodamo“ polako putem u „Jevropu“, poput zombija, nesvjesni da su nas opet zajebali i da nas opet tucaju u zdrav mozak, ako tim organom kao narod uopšte i raspolažemo. Kurte otišle, kurte se vratile, rekla bi moja pokojna baba, i prekrstila se lijevom.

I dok onaj Zelenski, u onim retro zelenim majicama „brani Evropu“, dok prilično zeleni Dritan brani Zelenskog, dok Draginja i ona Vukovićka, pod retro zelenim barjakom, izgiboše na Belvederu braneći Crnu Goru, dok ekstra zeleni i do juče hramajući i penzionisani Rankiša sad skakuće kao jarac od skupa do skupa, dok Zoki, ni zelen ni bijel, savjetuje Dritana o „nebeskim pitanjima“, ja čekam – Mugija. Ako je iko zadužio ne samo DPS i „dps“ Čeda Popovića, nego i Glavni grad i Crnu Goru uopšte, onda je to on. Toliko da mu to, i pored očiglednih i prostom matematikom dokazivih „dokaza“ i na sudu priznaše. Sada bi, kao neki oblik političke i svake druge rehabilitacije, bilo red, bilo ljudski i bilo za očekivati da ga „vrate“ na scenu. Makar kao savjetnika. Ako nema mjesta kod Mila, Ranka i Dritana (gužva je neviđena) neka makar savjetuje „savjetnika“ Zokija, jer su obojica dosegli nebeske visine u onome što se zove razur i rastur Crne Gore. A kad nam se Mugi vrati (Sveto neće skorije), ne preostaje nam ništa drugo nego da od radosti i blagostanja – načisto pozelenimo.