PIŠE: Emilo Labudović
CETINJE – NO PASARAN!!! Cetinje je (opet) zabranjena zona, crnogorski Nagorni Karabah do kojeg se može jedino – helikopterom. Proljeće je uveliko, a do ovog „sokolovog gnijezda“ se ne može kao da su napadali smetovi snijega i nahrupile čuvene cetinjske poplave. Preko Belvedera teško da bi se probila i osrednja tenkovska brigada, jer tu poslednju odbranu ničega od ničega i dalje „junački“ brane oni koji od sve zaštite imaju samo – zapaljene gume. A kad se dim raziđe, Belveder liči na LJubin grob preko kojeg, dok je god njiAih plaćenih, potplaćenih, nahuškanih i sumasišavših – NJemci neće proći. S tim da ovo „NJemci“ uglavnom podrazumijeva Srbe i one koje su Cetinjani utefterisali kao mrzitelje svega onoga što oni „ljube“. Doduše, tu i tamo, probije se i ona Draginja, tek toliko da im mahne i osokoli ih prije nego proradi suzavac. Onaj zlehudi Rankiša otkad ga je navatao neki „gumenjak“ eno poskakuje na bezbjednom odstojanju. A lozinka za nesmetano savlađivanje belvederskog šanca i dalje je „e, viva, Montenegro“!
Na Cetinje ne može ni novi predsjednik Crne Gore jer nije po mjeri onog starog kojeg Cetinjani gotive do mjere da su mu oprostili i to što ih je za trideset godina od prestonice državničkog sjaja sveo na nivo kasabe gusinjskog formata. Novi bi mogao jedino helikopterom, jer Cetinjani još ne raspolažu ručnim raketnim bacačima (a i da ih imaju, poslali bi ih Ukrajincima), pod pancirnim ćebetom i opkoljen bedemom onih momaka što liče na trokrilne ormare. Da nije dobrodošao na Cetinje poručeno mu je još dok nije ni izabran, tako da u moru apsurda u kojem se batrgamo imamo još jedan: u državnu, skupo potpomognutu, prestonicu ne može onaj koji svojom funkcijom Ustavom oličava tu državu. Ali, Cetinje je – Cetinje. Ono priznaje samo kralja, makar on bio i iz Rastoka.
A dok Cetinje čeka dolazak novog kralja (povratak starog je izvjestan taman i koliko dolazak Marsovaca), život mora dalje, što podrazumijeva i inauguraciju novog predsjednika. E, sad, ako će on da bude „predsjednik svih građana Crne Gore“, a obećao je da hoće, što onda mora baš na Cetinje? Ima Crne Gore i mimo Cetinja, jer ako nema – čemu će nam onda predsednik. Neka gospodin Milatović fino razastre mapu Crne Gore i gdje god upre prstom – njegovo je. Od Rožaja do Herceg Novog, od Pljevalja do Ulcinja, šta god ko mislio o njemu, on je na svome. A ja mu od srca preporučujem salu osnovne škole u mom selu, u kojem je pobijedio odnosom 3:1, i u koju, brat bratu, može da stane stotinak biranih zvanica. Ukrasićemo je kao nekad kad smo slavili ove i one praznike. NJemu bi valjalo da vidi jedno umiruće selo i shvati na čelo kakve države stupa, a onim mojim nevoljnicima bi to bio doživljaj za tri buduće generacije.
A Cetinje neka ga Cetinjanima. Neka ga njima i samo njima, jer očigledno je da oni nijesu ni od ovog svijeta, ni od ovog vakta. Začaureno u ničim opravdani mit o svojoj izuzetnosti, Cetinje, uprkos ritama u kojima tavori, i dalje sanja i priziva sjaj i raskoš kraljevskog dvora i kraljevskog mjesta. I taj im san ne treba silom prekidati, jer čovjek trgnut iz dubokog sna niti je svoj, niti je pri sebi. Pa kad se naspavaju, kad se rastrijezne, kad shvate da je vrijeme kraljeva (naročito onog iz Rastoka) davno minulo, da Draginja i Rankiša nijesu dovoljni da grad učine gradom, kad dođu sebi – možda će doći i nama. Pa da Crna Gora i njena prestonica budu i njihove i naše, i da se na Cetinje može i preko Belvedera, bez guma, kamenica, pendreka i suzavca. Kad god da to bude, mi ćemo Cetinje i Cetinjane, kao i sve predsjednike koje demokratski izaberemo, dočekati kao svoje. I voljećemo ih onako kako oni nikad nijesu voljeli nas.
