Piše: Bećir Vuković
Ovoliko zna svaka domaćica, samo ću ja, vjerujem – tačnije – rasporediti interpunkciju…
Ali, nisam siguran da ću u bilo čemu drugom biti tačniji od domaćice Smilje, dok pjevuši i bijelom rukom bućka po vangli, buć, buć, buć…
Domaćice malo zbori
da ti ručak ne zagori
Tako je pisalo plavim ibrišimom na bijelim krpama iznad svakog šporeta na drva. Pisalo u stara dobra vremena. U vrijeme kad se nije – kupovalo vrijeme. U vrijeme kad vrijeme još ne bijaše poluđelo…
Onda je došlo neko drugo vrijeme, i – između stihova – muva je nanijela – interpunkciju…
Toliko interpunkcije, bože dragi, da je krpa pocrnjela. Sve tačka do tačke do tačke. I na početku stiha – tačka…
(Docnije, i sam sam počeo pisati nešto nalik stihovima, i evo kako sam završio jedno neveliko stihotvorenije: muva je gospodar vremena, i tačka…)
Ali, da se vratimo u najvažniju instituciju – kuhinju – u kojoj je, nekad, baba Smiljana bila apsolutni gospodar. Pa da ne dužim, i razglabam. Pošto žurim u Mojkovac, prenosim samo prvu scenu iz prvog čina, koji verodostojno slika – trenutak – kad je vrijeme pokazalo prve znake ludila….
Teorijski, bucet je, u opštem smislu – deklamuje unuk babe Smiljane – spisak – babo, spisak – planiranih – prihoda i rashoda – od porodice do države. Eto, to ti je budžet…
Hoćeš li još, babo, da otvorim i Vujakliju, pa da ti još i više objasnim šta je budžet.
Baci to, mali. Baci te trice. Sinko, ako si – posijo i žnjećeš – ako si – prosijo i ješćeš. Nema sinko ništa džabe, niti išta visi o nebesima, ako ne visi na tavanu…
Baci to, o li. Pretvori, mali. Sita je baba njig. Sita sitana njine site.
Pamti baba i Trumanova jaja…
Primaknimo se šporetu na drva. Kad on zatutnji na cikovini, ne trebaju ti svitice. Još nešto narod ima vezano za šporet, kad se zacrveni ploča. Ništa mu ne vjerujem, pa da će golom guzicom sjesti na ovu usijanu ploču. Uglavnom, to se odnosilo na izvjesne lažove naložene na vlast…
Čuli ste i za drvenu furunu. E, ništa tako ne gori ko kad plane drvena furuna…
Slično je i sa uništavanjem porodice i države. Nijedno ne pretekne: ni furuna, ni drva, ni porodica, ni država…
Kakvo vrijeme živimo. Ukratko, po opštoj teoriji realnosti, živimo u vremenu – ubijanja – i – porodice – i – države. To je moja formula budžeta o kojem narod raspreda od kad svane, dok ne mrkne.
Na kraju, po svim zakonima, i prirodnim i društvenim, od furune, i od priče o furuni, ostane samo pepeo…
Pomenulo se – ne povratilo se…
(Budžet je – po svakoj teoriji – i realnoj i – teoriji relativnosti – isto što i drvena furuna…)
Pa, ko koga vođe zajebava – od kad grakne – dok ne mrkne, sami zaključite.
U pamet se, narode. Ili – ti – stavi tačku, ili će – muva – staviti tačku…
Na vrhuncu moći Staljin je zabranio da se kroz narod pronosi priča da je zabranio da ga narod kritikuje…
Nisam vam ovo tek onako ispričao. Razmislite.
I poslije toliko i toliko – kupljenog vremena – opet vam prodaju muda za bubrege. Dozovi se, jednom. Porazmisli…
Prst na čelo, a ne u nos…
