Budvanska mizoginija

Piše: Marko Kentera

Žene u Budvi već gotovo tri godine a naročito od dolaska na vlast koalicije „Budva naš grad“, podržane od DPS-a i SDP-a žive pod pritiskom lokalnih moćnika, interesnih grupa i njihovih brojnih satelita.
Odnos prema ženama u budvanskoj politici jasno oslikava atmosferu u kojoj se institucije selektivno bude, a onda, pod užasnim pritiskom i strahom, još brže ućutkuju.

Jasna Dokić je, prema potvrdi Upravnog suda, 2. decembra 2024. nezakonito politički smijenjena.
Sud je nedvosmisleno utvrdio da je novi predsjednik Opštine, uz pomoć više desetina osoba koje policija nikada nije identifikovala, preuzeo njen kabinet mimo propisanih procedura.
NVO sektor je ćutao, opozicioni političari su se povukli pod strahom od nove vlasti.
Tužilaštvo nije reagovalo.
Dokić je čekala nevjerovatih osam mjeseci na sudsku potvrdu nepravilnosti ali šteta je objektivno bila veća od onog što je na kraju od suda dobila a uvreda prema njoj još dublja.
Predsjednik je nelegalno ostao na funkciji, a nova većina nastavila da postupa kao da odluka suda ne postoji, uz osvetu prema svima koji misle drugačije.
Dodatnu tenziju izazvao je incident u kome je glavna administratorka fizički nasrnula na potpredsjednicu Opštine Budva. Umjesto sankcija, administratorka je nagrađena i danas faktički upravlja opštinskim strukturama. Pitanje odgovornosti, pravne i fizičke, i pored prijave, ostalo je bez ikakvog institucionalnog epiloga dok je slučaj privatnog obračuna novog predsjednika Opštine Budva sa članom porodice Mitrović podignut na nivo nacionalne tragedije.

Sličan obrazac ćutanja prati i situaciju vezanu za poslanicu i odbornicu Bojanu Pićan.
Predmet u Sudu za prekršaje u Budvi stoji više od deset mjeseci, dok tužilaštvo, kao i u svim slučajevima vezanim za nelegalne postupke budvanske vlasti, ne pokazuje ni približno isti interes kao u slučajevima koji se odnose na osobe van srpskog nacionalnog korpusa.
Pićan i druge odbornice su izložene omalovažavanju i političkom pritisku, posebno od strane predsjednika Skupštine i predsjednika Opštine.

Ono što najviše vrijeđa jesu primjeri iz drugih gradova.
Sistem, kada želi, reaguje ekspresno.
Sud je u slučajevima Nađe Ljiljanić, novinarke Čelanović i Danijele Mujović presudio u roku od nekoliko dana.
Najnoviji slučaj novinarke i građanske aktivistkinje Milke Tadić Mijović je, u roku od jednog dana, izazvao još oštrije i ujedinjene osuđujuće reakcije javnosti na objavu Daria Vraneša.
Nasuprot tome, kada žene iz Budve prijave napade, prijetnje ili uznemiravanje, naročito ako dolaze iz struktura koje se percipiraju kao politički bliske srpskom nacionalnom korpusu, postupci traju mjesecima i završavaju se bez stvarnog efekta.

Ni slučaj mr Lucije Đurašković, koja je nezakonito smijenjena sa čela JU Muzeji i galerije Budva, nije dobio reakciju. Predmet se razvlači sedmicama, što se opisuje kao još jedan u nizu obračuna sa ženama koje se ne uklapaju u matricu interesnih centara nove koalicione vlasti.

Ne treba zaboraviti da je današnja mizoginija posijana još tokom „oslobađanja“ Budve prije deset godina, kada su gotovo svi direktori smijenjeni mimo zakona, a građani kasnije plaćali cijenu kroz brojne sudske presude.
Novi talas političkog ludila desio se za vrijeme političkog mentora sadašnjeg predsjednika Opštine, kada su direktorske funkcije preuzeli kupljenodiplomaši, ljudi sumnjivih kvalifikacija, na način svojstven divljačkim i revolucionarnim režimima a ne mladim lokalnim „demokratijama“.

Mnogo je gore što se žene zaposlene u sistemu lokalne samouprave svakodnevno suočavaju sa ogromnim pritiscima.
Svaka žena za koju se posumnja da politički promišlja ili želi da se angažuje postaje „legitimna meta“ zastrašivanja i maltretiranja, kako bi se obezbijedila potpuna kontrola nad njihovom lojalnošću.

Budva, makar u očima žena koje su danas legitimna meta nove vlasti, funkcioniše mimo crnogorskog pravnog sistema.

Budvanska pravda je selektivna i rijetka, gotovo svakom nedostižna a reakcije institucija zavise od imena a ne od djela.
Najteže od svega je što žene koje su ovdje pomenute i one koje progovore ostaju same pred zidom institucionalne tišine a potom postaju meta napada predstavnika naše lokalne vlasti. Kraj se ne nazire, biće još mnogo budvanske mizoginije.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)