Bratić: Priznajem, meni je mnogo nezgodnije da popisničaru i sebi priznam da sam još uvijek podstanar, da se nisam „snašla“

Piše: Vesna Bratić, predsjednica Političkog savjeta Ujedinjene Crne Gore

Nismo se vidjeli dugo. Osim na TV-u. Vidim da ti je teško. Nije lako biti riba na suvom. Naročito kad si tako dobro plivao. Dugo. Mutna voda, šta da se radi, ali naučio si da se tu najbolje pliva.

Slažeš fraze i floskule, gledaš iza naočara bez dioptrije, ruke i glavu namještaš kao u priručniku. Nažalost, s glasom R nikad nisi imao problema. Pokušavaš, trudiš se svim silama da izgleda kao da jesi. Nije više moderno, ali je navika. A možda te i baksuz potjera ako ovaj put ne govoriš kao obično. Pričaš o popisu. Mudruješ, gestikuliraš. Citiraš. Predlažeš. Danas jedno, sjutra drugo. Prekosjutra je daleko. Poći ćeš do partije da saznaš šta ćeš prekosjutra.

Pišem ti o popisu. Mislila sam da neću. Tu je sve prilično jednostavno. Ali, i u nauci i u životu, najteže se dolazi do jednostavnih stvari. Recimo, ne postoji jednostavnija jednakost od Ajnštajnove. Meni se čini da ne postoji jednostavnija stvar od popisa. Od odgovora na pitanja. Većinu pitanja. Ipak, na listiću postoje pitanja na koja možete i da ne odgovorite. Jer su…“nezgodna“. Priznajem, meni je mnogo nezgodnije da popisničaru i sebi priznam da sam još uvijek podstanar. Da se nisam „snašla“. A to pitanje, mislim, ne mogu da preskočim. Mora da se popiše (ne)imanje. Čak i mrtvorođena djeca. Mora da se popiše…jer kazna. To je statistika bez koje se u Evropu ne može. Ko si, u koga (ne) vjeruješ i kojim jezikom govoriš – to možeš i da prećutiš. Jer to izgleda više boli. Tebe? Druge? Koga?

Ova tri pitanja ne mogu da te bole. To nisu stvari zbog kojih u nekim godinama podvučeš crtu i pitaš se kako si živio i da li si mogao i da li je trebalo bolje. Recimo, to nisu pitanja je li trebalo da pogaziš neke (ili sve) moralne uzuse i sam sebe tužiš što sam sebi nisi dao odmor. I dobiješ. Ili sam sebe tužiš što nisi samome sebi platio prekovremeni rad. I dobiješ. Ili da li je trebalo da prihvatiš od države stan od devedeset kvadratnih metara za desetak hiljada evra. Tržišna cijena manje prostranog špajza. Još jedan stan, naravno. Ili da dobiješ stan (za) studio. Jer umjetnost ne može da trpi. Dok „guraš“ druge ispod crte. To nije pitanje o tenderima i poslovima u koje si se ugradio. To nije pitanje o „procentima“ koji su ti završili u džepu. To nije pitanje o tome zašto ćaskaš s kolegom sudijom o nečijoj slobodi uz kaficu i cigaretu. To nije pitanje o tome zašto je tebi, umjesto simboličkoj Pravdi, povez preko očiju, a predmeti u fioci za visoki kriminal, korupciju, mafiju, a oba oka širom otvorena i uši naćuljene da kojim slučajem ne zaboraviš kojeg sitnog kriminalca treba da „odereš“, a kojeg da pomaziš i pomiluješ.

Nisu to teška pitanja. Stvarno nisu. I ne trebaju ti svi oni dosadni bilbordi da znaš ko ti je bio đed. Ili trebaju? Svejedno je. Znaš i sam. Đed je bio retrogradan, možda i „reakcija“ , kako se nekad govorilo. Đed nije znao kako je lijepo putovati u Dubai, na Maldive, na razna ostrva i u mjesta naseljena sirotinjom koju će da ti sklone s očiju dok srećan plaćaš nečijom tuđom karticom. Ali đed svakako nije znao mnogo toga. Kažu da je bio bistar, doduše. Da je bio i hrabar. Ali i dalje nije znao šta se sve može kad imaš samo jedan kvalitet. Nisi bistar, tek nisi hrabar, ali si poslušan. Kako samo znaš da budeš poslušan. Nijedan poslušnik nikad nije bio poslušniji od tebe. Đed nije imao pojma. Izbrisaćemo ga, ispravićemo ga. Ma na kraju, kanselovaćemo ga što kaže omladina. Poništićemo ga. Baš tako, poništićemo ga.

No, i tebi je nešto čudno. Čudno ti je kako gorljivo i kako glasno poništavaju i tvoje i svoje đedove neki koji nikad nisu imali prilike da vide kako je nebo makar jednako plavo i na „poš“ destinacijama, kako je more čisto, tirkizno, negdje skoro pa zeleno. Nisu im donosili ananas sjeckan na kocke. Ubran tu, jer tu raste. Nisu imali prilike da čekaju pred Luj Vitom radnjama jer (baš strašno) i neki Arapi i Kinezu povedu žene ili metrese na put da nabave bezobrazno snižene tašnice za samo 5999, 00 evra. Ili neko đile. Za otprilike toliko. Nema veze što ti misliš da je ružno. Gospođa kaže da je L i V svuda isprintano. Ne može da se ne vidi. Kakav je to red, skoro pa svaki dan. Gotovo kao red pred narodnom kuhinjom „Crkve Srbije“.

Vratimo se đedu. I zaključimo da ništa nije znao. Ili makar malo.

Sad su nova vremena. Razmišljaš šta je korisno. Da li jezik isti kao etnička pripadnost da je uniformno? Da li da malo „prošaramo“? Da li da gospođa napiše drugačije. Da nas ima u „oba tabora“? Ne, za tebe nisu bilbordi. Ti ZNAŠ ko je bio đed. Ali tebe to ne zanima. Važno je ko si ti. Čekaj, pa i o tome ćeš morati da razmisliš. Ne znaš, ako ćemo pošteno, ni koliko kvadrata imaš u nekretninama. Nešto je na taštu, nešto na šurnjaju, nešto na malog od zaove. Život je bio turbulentan, a mladost slatka, pa se ne bi mogao zakleti ni za broj djece. Paradoksalno, samo na ova tri pitanja znaš odgovor. Makar ako je po đedu. Znaš koja vam je slava. Znaš i da ne pališ svijeću niti zoveš popa. Ni otac nije. Đed, pak, jeste. I slavio slavu i kolač lomio. I pop je dolazio. Znaš i koji je jezik učio i kojim je govorio. Vidio si na požutjelom svjedočanstvu. Znaš i koji je otac. A ti..znaš i to.

I ne trebaju ti bilbordi. Kao ni meni. Ljute te, izazivaju nervozu, čak otpor. Razlika između nas dvoje, osim u imovinskom kartonu, samo je u tome što si ti đeda kanselovao. Možda će tvoji unuci isto učiniti tebi. Ali, šta te briga. Važno je samo sad, sad i ovdje. Prošlost i budućnost su iluzija. Sad i ovdje. Osmotrićeš dobro, uvijek si to znao, kako je najbolje. Za sad. Za ovdje. Odgovorićeš, ili nećeš. Zavisi. Jedva čekaš da prođe. Ne samo jer ne vjeruješ tašti, još manje šurnjaji, a tek malom od zaove. Ni ženi. Istini za volju, ne bi trebalo ni ona tebi. Ali to je već druga priča. Đed s bilborda. On te nervira. Umjesto tri slova ti vidiš njega. Starog, ćutljivog i upornog u svom „reakcionarstvu“. Smeta ti. Samo da prođe. I bilbordi s đedom, i popis. Nova godina je uskoro. Nadaš se da je gospođa smislila gdje ćete pobjeći tih nekoliko dana. Ostalo je od otpremnine. Ako ne od otpremnine onda od neiskorišćenih odmora. Ako ni od toga, onda, valjda, niste potrošili sve „prekovremene sate“?