Botunjani jasni: Preko nas živih, kolektor se neće graditi

Botun, zetsko selo nadomak Podgorice, već danima je poprište upornog i odlučnog otpora mještana koji protestuju protiv namjere Glavnog grada da na teritoriji njihovog sela izgradi postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda (PPOV). Šator podignut na ulazu u selo, smjene straža koje traju 24 sata dnevno, upornost koja ne jenjava – sve svjedoči da ovo za stanovnike Botuna nije politička tema, već pitanje elementarnog opstanka.

„Ovdje je u pitanju ekološki i biološki opstanak, a i obraz Zete“, poručuje nam mještanin Dimitrije Mićo Raičković, dodajući: „Ovdje se graditi preko nas živih neće. Ako jedan Botunjanin ostane na slobodi, ili ne pregažen, mašine ovdje neće raditi“.

Protivljenje kolektoru u Botunu nije novost. Još 2004. godine mještani su jasno poručili da se projekat neće dozvoliti. Podnosili su peticije, organizovali proteste i odolijevali pritiscima koji, kako kažu, traju skoro dvadeset godina. Za to vrijeme trpjeli su prijetnje gubitkom posla, ucjene, pa čak i otvorena obećanja da će „pristanak biti nagrađen“ stanovima ili infrastrukturnim ustupcima.

Uprkos tome – nijesu odustali.

Razlozi njihovog otpora duboko su ukorijenjeni u iskustvima sa industrijom koja im je godinama uništavala okolinu. Rad Kombinata aluminijuma Podgorica (KAP) ostavio je za sobom devastirane nadzemne i podzemne vode, zagađeno zemljište i vazduh, kao i masovno iseljavanje stanovnika. Polovina sela iz zaseoka Veljeg Brijega morala je da napusti domove – zauvijek, izuzev jedne porodice Stojanović!

Problemi su se nastavili: bazeni crvenog mulja, drobilične baze, asfaltne fabrike, deponije – sve na nekoliko stotina metara od kuća. Kad dunu olujni vjetrovi, prašina sa industrijskih pogona pokriva dvorišta, voćnjake i usjeve.

„Jednom su nas već prevarili. Kad su gradili kombinat obećavali su nam med i mlijeko“, podsjeća Bojan Bašanović, dugogodišnji ekološki aktivista. „Drugu grešku nemamo pravo da napravimo – ni zbog naših porodica, ni zbog naših predaka.“

On ističe da u studiji nedostaje čak i osnovna metodologija procjene kumulativnog uticaja. Nema analize prostorno-vremenskog obuhvata, nema modelovanja zagađenja vazduha, vode i zemljišta, niti kriterijuma značajnosti uticaja. Bez toga, studiju je nemoguće smatrati stručnom ili važećom.

Nedostaje i analiza postojećeg stanja životne sredine: nivoa zagađenja zemljišta, podzemnih voda, površinskih voda u zoni Botuna, istorijskog uticaja crvenog mulja, koncentracije fluorida, PM čestica i teških metala, kao i procjena zdravstvenih posledica na lokalno stanovništvo.

„Nije urađena procjena uticaja na zdravlje ljudi – a to je najveći propust“, ističe Bašanović.

Mještani naglašavaju da postupak odlučivanja o izgradnji kolektora nije ispoštovao ni domaće propise ni evropske standarde. Arhuska konvencija, koja garantuje učešće javnosti u odlukama koje se tiču životne sredine, grubo je prekršena: javne rasprave organizovane su u Podgorici, a ne u Botunu ili Zeti.

Prema saznanjima mještana, oprema za PPOV je kupljena prije dobijanja ekološke i građevinske dozvole – što predstavlja skandalozan presedan.

Posebno ističu da Glavni grad pokušava da izgradi rizično ekološko postrojenje na teritoriji druge opštine – Zete – bez njene saglasnosti, bez konsultacija sa stanovništvom i bez obaveznog plebiscita. Nešto što u savremenoj Evropi nije zabilježeno.

Mještani podsjećaju da uz kolektor dolaze i tri prateće fabrike: za preradu otpada, mulja i čak spalionica. Tvrde da studija kojom grad opravdava projekat nije kvalitetno urađena, što su, kako kažu, potvrdili i ugledni stručnjaci – prof. dr Čedo Maksimović sa Imperijal koledža u Londonu i prof. dr Vladimir Pešić sa PMF-a u Podgorici.

Istovremeno, postoje već pripremljene studije za sanaciju opasnih bazena crvenog mulja, za šta je potrebno oko 32 miliona evra.

U budžetu je već planirano 50 miliona – što u potpunosti ruši narativ da je kolektor jedino moguće rješenje u Zeti.

„Napadnuti smo sa svih strana“

Poslednjih sedmica mještani trpe, kako kažu, žestoku medijsku kampanju. Predstavljaju ih kao „kočničare evropskih integracija“, kao da od njihovog otpora zavisi budućnost države. Takve insinuacije, smatraju, služe samo da se opravda nametanje odluke silom.

„Napadnuti smo sa svih strana“, kaže Bašanović.

„NVO, državne institucije, Glavni grad – svi su se udružili protiv nas. A mi samo branimo pravo na život.“

„Dođite pod naš šator“

Dimitrije Raičković poziva gradske čelnike da dođu među narod – ali bez arogancije i unaprijed pripremljenih fraza.

„Neka dođu da nam objasne. Mi smo gostoljubiv narod. Neka kažu to svoje ‘mora, mora’. E, ovdje neće morati.“

Poruka je jednostavna: Botun nije protiv razvoja, već protiv ekološke katastrofe koja bi, kako vjeruju, uništila zetsku ravnicu, najplodniju u Crnoj Gori.

Borba za opstanak

Za mještane Botuna ovo nije pitanje politike ili dnevnih sukoba – već borba za imovinu, porodice, zdravlje i budućnost. Za pravo da sami odlučuju o svojoj zemlji.

I bez obzira na pritiske, poručuju da će ostati na svom pragu do kraja.

„Javnost Crne Gore da čuje – u Botun tim povodom ne dolaze. Ovdje za njih mjesta nema“, govori Raičković dok ispraća naš tim sa barikade koja i dalje odolijeva.

Ovolika agresivnost koja danima dolazi iz administracije Glavnog grada nije i ne može biti način komunikacije sa građanima. Umjesto pritisaka, prijetnji i ultimatuma, daleko bi zreliji pristup bio da je najprije pokrenuta sanacija opasnih bazena KAP-a, riješen problem deponije čvrstog otpada, i da su organizovane javne rasprave u Botunu – sa mještanima, a ne bez njih.

No, umjesto transparentnosti i argumenata, građanima se šalju poruke koje više liče na prijetnje nego na objašnjenja. Zato otpor u Botunu više nije samo lokalno pitanje, već i podsjećanje da vlast ne može „gaziti“, nego mora razgovarati – ako želi izlaz iz krize koju je sama stvorila.

Referendum u Zeti – test demokratije

Skupština opštine Zeta nedavno je jednoglasno usvojila odluku o raspisivanju opštinskog referenduma o izgradnji PPOV-a u Botunu.

Referendum će se održati 14. decembra.

Ostaje da se vidi hoće li država ispoštovati volju stanovništva – najdemokratskiji čin i temeljni instrument neposredne demokratije.

(In4s)