Jugoslovenska ideja se začela i razvijala tokom XIX veka. Pečat smo stavili Niškom i Krfskom deklaracijom na odricanje od Srpstva… naravno sve to uz jake pritiske zapada i masonerije. Presudnu ulogu u borbi za oslobođenje i stvaranje zajedničke države 1914. godine preuzela je na sebe Kraljevina Srbija.
Činjenica je da posle svakog rata (a bilo ih je tri) Hrvati i njihova politika izađu kao pobednici, kao da su oni žrtve a ne mi.
Posle Velikog rata hrvati kao poražena strana morali su da izaberu kom ,,carstvu“ da se priklone, Karađorđevićima ili Habzburgovcima (sa kojima su imali iskreniji odnos a vezala ih je rimokatolička vera i Vatikan). Do tada Hrvati nisu imali svoju samostalnu državu od početka 12. veka. U tom vremenu posle Velikog rat na prostoru Hrvatske živeo je i veliki broj srpskog stanovništva (pravoslavaca i rimokatolika).
MAJSKA DEKLARACIJA… moglo je i na tu stranu
Majska deklaracija je izjava narodnih zastupnika Jugoslovenskog kluba unutar Austrougarske. Krajem maja 1917. godine, ovu deklaraciju su podneli poslanici iz Slovenije, Istre i Dalmacije okupljeni u Jugoslovenskom klubu. Deklaraciju je pročitao predsednik Jugoslovenskog kluba Anton Korošec 30. maja 1917. u Beču, i u njoj je bio sadržan program ujedinjenja svih Južnih Slovena u okviru Austrije i dinastije Habzburg.
U deklaraciji se zahteva da se sve teritorije Habzburške monarhije, na kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi ujedine pod vlašću habzburške dinastije.
NAŠOM POBEDOM UŠLI SMO U NESTABILNOST
Posle velike pobede, mi Srbi, izgubili smo svoju državu i tako prestali da budemo Srbi i počeli da se nazivamo nekakvim jugoslovenima (što se primilo samo kod nas Srba, ne i kod hrvata i slovenaca) i ušli u zajednicu sa onima koji su nas klali i ubijali… oni su nas samo iskoristili za stvaranje svojih država, koje su danas skoro etnički čiste od Srba.
Krvlju našeg naroda i gubitkom vekovnih teritorija smo platili laži o jugoslovenstvu.
Završetak Velikog rata 1918. označio je kraj ,,stare Evrope“ i nestanak četiri velika carstva; Nemačko, Austrougarsko, Rusko i Osmansko. I od njih su nastale nove države: Kraljevina SHS, Austrija, Mađarska, Poljska, Čehoslovačka. Finska, Estonija, Letonija i Litvanija.
Četiri dinastije: Hoencolerni, Habzburzi, Romanovi i Osmanlije, sa svojom aristokratijom su takođe pale nakon rata.
Od Austrougarskog carstva nastale su Austrija, Mađarska i Čehoslovačka. Tako da je i realno bilo da Hrvatska i Slovenija budu pod okriljem Karađorđevića (Kraljevine Srbije), za čije stvaranje (Kraljenine SHS) su svakako uticale Velike sile i masonerija.
Hrvati i Slovenci su verovatno znali da ako njihova teritorija pripadne Austriji ili Mađarskoj i uđu kao pokrajina u sastav njihovih država teže će stvoriti svoje samostalne države (a imali su tu težnju), izlaz iz takve zajednice verovatno bi otežala i katolička vera (Vatikan) kojoj pripadaju ti narodi.
Posle Velikog rata, činjenica je da mnogi hrvatski i slovenački političari nisu želeli ujedinjenje sa Srbijom. To se ispoljilo već na početku rata.
Posle sarajevskog atentata (1914) u Hrvatskoj organizovane su demonstracije protiv Kraljevine Srbije. Srbi su napadani i uništavana je njihova imovina. Srbi su doživljavali pravi progon.
NIŠKA I KRFSKA DEKLARACIJA
Kada je počeo rat počelo je i masovno stradanje Srba, veće bitke na Ceru i Kolubari vođene su baš protiv hrvatskog naroda (hrvata). Ali, mi to kao da nismo razumeli i kroz Nišku deklaraciju (7. decembra 1914) kasnije i Krfsku (1917) doneli odluku da je glavni cilj Kraljevine Srbije borba za oslobađanje i ujedinjenje braće Srba, Hrvata i Slovenaca, što je i dosta čudno.
Mudre odluke su doneli i članovi jugoslovenskog odbora (stvoren u Parizu 1915. godine, predsednik je bio hrvat Ante Trumbić) na Krfu. Jugoslovenski odbor je bio političko interesno telo, formirano od strane južnoslovenskih političara iz Austrougarske. Cilj ovog tela je bilo ujedinjavanja svih južnoslovenskih naroda u jednu, nezavisnu državu. Ovim dokumentom potvrđena je volja da se stvori zajednička država (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca).
Na Krfu je dogovoreno da nova država bude ustavna i parlamentarna monarhija kojom će vladati kralj iz dinastije Karađorđević, a da će o uređenju države odlučivati poslanici u skupštini (većinom).
Prvog decembra 1918. godine (dogodila se velika zabluda, koju za posledicu imamo i dan-danas) regent Aleksandar I Karađorđević proglasio je ujedinjenje Kraljevine sa državom Slovenaca, Hrvata i Srba. Nova država dobila je zvaničan naziv Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.
Kraljevina SHS bila je heterogena zajednica sa stanovništvom različite tradicije, običaja, kulture, vere, monetarnog i poreskog sistema. U zemlji su delovale sledeće verske organizacije: srpska pravoslavna crkva, katolička crkva i islamska verska organizacija.
Najtragičnije je bilo marta 1919. kada je prestala da postoji srpska vojska, ta Srpska junačka vojska! I srpska zastava je zamenjena novom, sve te ratne zastave srpske vojske otišle su u muzej. Zamenile su ih nove!
Više od 2500 nekadašnjih oficira Austro-ugarske postali su komandni kadar nove vojske Srba, Hrvata i Slovenaca, tako smo mi prihvatili dželata za brata, i zaboravili sva klanja, ubijanja, strahote, patnje i smrzavanja od ,,brata“ dželata.
NEZADOVOLJSTVO VELIKO JE BILO U HRVATSKOJ PO PITANJU UJEDINJENJA SA SRBIJOM
Nezadovoljstvo kao da se nije videlo u vladajućim krugovima Hrvata i Srba. Demonstracije su izbile u Zagrebu i 5. decembra 1918. kao reakcija na ujedinjenje i proglašenje Kraljevstva SHS. Protestvovalo se protiv ulaska Hrvatske u jugoslovensku državu. Klicalo se hrvatskoj republici a protiv dinastije Karađorđevića. To su bili oni demonstranti koji su se borili protiv Srba na Ceru i Kolubari na strani Austrougara, što i ne čudi. Tako da se čekao samo trenutak kada će se stvoriti problem i krenuti u stvaranje samostalne NDH. Prvi problemi su se odmah javili po stvaranju države Kraljevine SHS i već 1928. god, došlo je do sukoba i ubistva u skupštini.
Najuticajnija hrvatska stranka u Kraljevini SHS bila je Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS). NJen stav bio je da su Hrvati i Srbi dva naroda, i da Hrvati najpre treba da se izbore za svoju samostalnu državu, pa da se onda ujedine sa Srbijom. U toj zajednici bi obe države morale biti ravnopravne. Vođa Hrvatske seljačke stranke bio je Stjepan Radić. Neko vreme su čak sarađivali sa radikalima koji su bili na vlasti, ali je ta saradnja kratko trajala.
Suprotnosti između Radikalne stranke i seljačko–demokratske koalicije su kulminirale 1928. godine kada je poslanik Radikalne stranke Puniša Račić (Crnogorac) u Narodnoj skupštini ubio poslanike Hrvatske seljačke stranke (HSS) Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a teško ranio Stjepana Radića, koji je kasnije podlegao ranama.
Sve to je dovelo do političke krize i socijalnih i nacionalnih borbi koje su primorale kralja Aleksandra Karađorđevića da se oslobodi političkih partija.
Radi spasavanja zemlje od potresa i raspada, izvršio je 6. januara 1929. godine državni udar kojim je ukinut parlamentarni režim, a zavedena monarhistička diktatura.
Kralj je optužio sve političke stranke da su ugrozile opstanak i jedinstvo države. Ukinuo je Vidovdanski ustav, raspustio je Narodnu skupštinu i zabranio rad svih političkih stranaka. Kralj je imenovao novu vladu, ljude iz raznih političkih stranaka, koji su bili spremni da mu služe. Za predsednika vlade postavljen je general Petar Živković. Zabranio je i mnoge stranačke listove (medijska blokada).
Od tada su se Srbi, Hrvati i Slovenci morali izjašnjavati kao Jugosloveni (Kraljevina Jugoslavija).
Ubrzo je došlo i do ubistva našeg kralja Aleksandra Karađorđevića u Marselju (Pariz) 9. oktobra 1934.god. Posle toga jačaju apetiti hrvata i njima se dozvoljava da 1939. stvore banovinu Hrvatsku (do tada su banovine dobijale nazive po rekama i po blizini mora Primorska). Stvaranje Hrvatske Banovine izazvalo je veliko nezadovoljstvo u srpskom narodu.
Ubrzo je došao i Drugi svetski rat i stvaranje Nezavisne države Hrvatske (NDH) i tu se svo nezadovoljstvo hrvata ispoljilo kroz neverovatan zločin nad Srbima, masovno stradanje, pokolj nije mogao da se zaustavi, ubijeno je na najsvirepije načine preko 800000 Srba.
I posle Drugog svetskog rata ponovo na isti mamac ulazimo u suludu tvorevinu na čelu sa onim čovekom koji nas je nišanio i ubijao na Ceru i Kolubari, Titom. A sva ta mržnja ispoljila se ratovima devedesetih i proterivanjem Srba sa svojih vekovnih teritorija, tako da danas imamo skoro etnički čistu Hrvatsku od Srba.
LONDONSKI UGOVOR IZ 1915. ILI PUT KOJIM SE MOGLO IĆI
Londonski ugovor bio je tajna i bio bi objavljen tek po završetku rata
Srbija je mogla da bude veliki dobitnik da je prihvatila londonsku varijantu! Na nesreću Srbije i Srba u celini Srbija to nije prihvatila nego je insistirala na zajednickoj državi sa Hrvatima i Slovencima.
VELIKA TAJNA ZA ŽIVOTA TITA O KOJOJ SE ĆUTALO
Tito na frontu
Najveća tajna koju je Josip Broz Tito morao da sakrije kako bi se srpskom narodu nametnuo kao vođa i „najveći sin“ deo je njegove vojničke biografije iz Prvog svetskog rata i učešće u austrougarskoj kaznenoj ekspediciji na Srbiju. Taj naš ,,voljeni“ Tito učestvovao je u kaznenoj ekspediciji kao austrougarski kaplar na Srbiju, početkom 1914. otišao je na srpski front kao vodnik, gde je ostao do drugog odstupanja austrijske vojske u decembru iste godine.
DUGOVI
Posebnu temu za pisanje zavređuje i skandalozni kurs po pitanju plaćanja tuđih dugova u Kraljevini SHS od četiri krune za jedan dinar, mi u tom periodu kao da smo bili omađijani jugoslovenstvom! Prihvatali smo što teško ko bi prihvatio… zarad bratstva i jedinstva sa dželatom.
Sad možemo slobodno da kažemo – VELIKA GREŠKA za srpski narod.
U RATU POBEDNICI U MIRU GUBITNICI
Nažalost, ono što je dobijeno u ratu, srpski narod je gubio u miru. Kada sudbinu u ruke uzmu ljudi koji iz ličnih ili političkih interesa određuju sudbinu drugih ljudi, pa i celog naroda, postoji dilema – da li je moglo biti sve drugačije?
Kao narod, kao nacija, mi smo na kraju Drugog svetskog rata izgubili sve što je srpski narod izgrađivao kroz vekove. Ama baš sve smo izgubili. Korene propasti možemo tražiti u mračnim organizacijama sveta, u dve internacionale: vatikanska internacionala, i komunistička internacionala – Kominterna, nastala u Moskvi 1919. god, a koreni joj potiču iz Vatikana.
Veliko je pitanje da li bi bilo Jasenovca, Tita, komunizma, bratoubilačkog rata, Oluje, Bratunca, Kosmetskog etničkog čišćenja od Srba, NATO agresije i otimanje Kosmeta?
Mi Srbi smo pristali i na drugo pismo Novosadskim dogovorom 1954. god , tada smo se dogovorili, na našu štetu, da imamo srpskohrvatski / hrvatskosrpski jezik , to je bilo komunistički vrlo mudar način za zamenu srpske ćirilice okupacionom (hrvatskom) latinicom iz vremena Prvog svetskog rata, kada je okupator u Srbiji zabranio srpsko pismo i, umesto njega, naredio abecedno hrvatsko pismo Hrvata za pisanje jezika Srba. Otuda danas i novi jezici, hrvatski, bošnjački, crnogorski… koji su proizašli iz Srpskog jezika.
O pogromu Jevreja zna ceo svet, o onome što se dešavalo u Jasenovcu ne zna skoro niko. Odgovornost je naša. Jasenovac je za Srbe ono što je za Jevreje Aušvic. ZAŠTO JE TO TAKO?
BEZ KRALJA ZA NAS NE VALJA
Kruna kralja Petra I Karađorđevića
Uveren sam da bi ponovno uspostavljanje ustavne parlamentarne monarhije bio trenutno najbolji način spajanja tradicionalnih, vekovnih vrednosti našeg naroda i njegove slavne prošlosti sa novim vremenom, jer se raskid sa tradicijom nikada nije pokazao dobrim po jedan narod, naročito ne naš. Tako bi možda i smanjili podele u narodu. I pored grešaka koje je kraljevina imala, ali ne i sa lošom namerom. U tom periodu grešaka, stvaranja Kraljevine SHS bile su takve okolnosti, za šta je potrebna temeljna diskusija.
Kralj Petar I Karađorđević
Ustavna, parlamentarna monarhija pruža stabilnost, jedinstvo i kontinuitet. Takođe je garant demokratije i ljudskih prava! Države koje su očuvale svoju tradiciju i ugradile je u moderno doba danas su najrazvijenije na svetu, Velika Britanija, Norveška, Švedska, Španija, Belgija, Holandija, Danska, Kanada, Australija, Monako, Japan. Monarhija je potrebna i Rusiji. Svakako, veze na tim dvorovima imali bi svoj značaj, kao i što su imali i imaju.
Na taj način raščlanila bi se moć vlasti.
KRALJ – KRUNSKI SAVET – PATRIJARH – PREMIJER IZ NARODA – PARLAMENT – NARODNE POLITIČKE STRANKE… I NARAVNO USTAV.
Tako bi imali jasne okvire i nacionalnu strategiju.
Bitna je KRUNA I MONARHIJA… oteta 1945. god, zato je treba vratiti i o tome trezveno razmisliti. I naravno referendum.
Jasno je da smo daleko od MONARHIJE… ali ka tome treba svakako težiti.
SAMOPORICANJE
Mi kao da nismo svesni te težine, istorija je temelj kao i jezik, naravno uz PRAVOSLAVNU VERU… sve ostalo je nadogradnja. Ako taj temelj uzdrmamo i ako je satkan budalaštinama i lažima neće nam biti dobro u budućnosti. Ako kroz udžbenike istorije i srpskog jezika ne usadimo generacijama ljubav prema domovini, rodoljublju… nema boljitka za sve nas.
Sa naše strane, tragična nam je naša SRPSKA ISTORIJA po pitanju odricanja i samoporicanja.
Šta se to dešava sa nama kroz vekove, a i danas?
Hoćemo i težimo da postanemo ono što nismo i što ne možemo biti, a sve zarad sitnih dnevnih i ličnih interesa.
Pa tako, danas ,,SRBI“ Srbima kreče u belo trobojke i otimaju Svetinje.
Srbi (izrodi) su nas klali i u Jasenovcu (50 posto ,,SRBA“ katolika u Hrvatskoj, ko su oni danas i gde su?)…
Šta su radili Srbi islamisti Srbima u BiH (kroz istoriju)?
Šta je sa Srbima u STAROJ SRBIJI, danas Makedoniji? Koliko ima Srba pošiptarenih na Kosmetu (iz koje porodice je Jašari, Tači…)? Makedonija, šta se desilo sa tim Srbima, ko su oni danas?
Šta su radili srbi-komunisti svojoj braći i svom narodu?
Šta je sa srbima iz Skadra i severnog dela Albanije?
Tako da ovi ,,srbi“ – milogorci i njihove namere ne treba da čude mnogo.
Olako su od Srba nastajali Crnogorci, Bošnjaci i Makedonci… bez ikakvog otpora u matici da se to spreči, kroz vekove.
SABRANJE
Zato nam je potrebno sabranje i novo ujedinjenje. Moramo da radimo na novom nacionalnom programu koji nemamo od Načertanija…. i da više radimo po pitanju Srpske istorije u svim krajevima gde žive Srbi, a ne da gledamo i ćutimo na prekrajanja i otimanja istorijskih činjenica, tu moramo burno i glasno da reagujemo, da nas i svet čuje (kao što čuje i one koji kradu i krivotvore).
Ko nam danas umanjuje broj žrtava u Jasenovcu? Tu je i srpska tragedija.
Što više filmova, dokumentaraca, knjiga, časopisa, prevedenih na strane jezike. Jednostavno, ukoliko se zatre svest o žrtvama uništava se to neophodno tkivo nacionalne svesti a to je solidarnost. Nesrećnicima koji su nastradali, ta solidarnost danas ne znači mnogo ali bi značila njihovim porodicama.
*Ovo je bio pokušaj jedne kratke analize događaja.
(srpskaistorija.com)
