BLOKADA

Piše: Emilo Labudović

Po definiciji, „blokada je skup ekonomskih, političkih i fizičkih mjera, usmjerenih ka slabljenju države ili sprečavanje ulaska na određenu teritoriju“. U praksi, to je manja ili veća grupa nezadovoljnika koja kidiše na žile kucavice određene zajednice kako jače istakli svoje neslaganje, a, nerijetko, i ucijenili donosioce odluka. Često je to šačica nevoljnika ili dokonjaka, a sve skupa, to je velika nevolja i zajebancija za sve one koje se ili taj problem ne tiče ili njegovo rešenje ne vide u izlasku na ulice i ceste. Blokada kao metod pritiska se toliko odomaćila da je već produkovala novo zanimanje: profesiju „profesionalnih blokadera“ ( dio javnosti u Srbiji ih zove „zgubidanima“).

Bilo je i ima, doduše ne u mjeri kao kod susjeda gdje odrađuju žestoko plaćene dnevnice na radnoj akciji rušenja države, blokada i kod nas. Od onih na Belvederu, preko onih na Bogetićima pa sve do onih u Rasovu. Po raznim pitanjima i motivima. Ona poučna pjesma koju je nekad pjevao čika – Jova Zmaj, danas je dobila novu formu i glasi: „gdje god nađeš zgodno mjesto, blokadu posadi“! A to što ih kod nas i nije bilo u nekom izobilju ne znači da nijesu pravile štetu. Naprotiv. Do mjere da se ozbiljno razmatra njihovo zakonsko sankcionisanje što je, sa druge strane, izazvalo kijamet protesta zbog „ugrožavanja temeljnih ljudskih prava i sloboda“!

I tako, sada imamo, naročito kod nas u Crnoj Gori a i šire, dvostruki vizir na blokade i njihovu percepciju: kad „oni“ blokiraju to je osvajanje slobode i demokratije, pravo na slobodu okupljanja i izražavanja stavova. Svuda i na svakom mjestu. Do mjere da je pravo građanstva dobila i ona ordinarna i u normalnom svijetu nezabilježena budalaština: „mi smo samo mirno sjedpjeli na auto – putu“!!!

Ali, baš u tome grmu leži zec. Jer, ako može i ako je demokratsko pravo da se „mirno sjedi“ na auto – putu, čik majčin sine probaj da „mirno sjedneš“ na seoskom putu u Zaostro. Jer, šta je jedan auto – put za Beograd i nazad prema prašnjavoj cesti ka Zaostru, odakle, izgleda, nema nazad. I ko je, pak, neki tamo Dajković, častan i hrabar Srbin, u odnosu na bulumentu „profesionalnih blokadera“, antisrba po vokaciji, pa da im pokaže da svaka „medalja ima dvije strane“. A da se „Vlasi ne dosjete“, sav njihov protest protiv univerzalnog, pa i Dajkovićevog, prava na blokadu pokušava se prikriti pitanjem je li im se „potkočio“ svojim ili (ne daj bože) službenim autom???

Blokade kao oblik pritiska, kažu savremeni sociolozi, su nusprodukt razvoja demokratije. Ali, nigdje u svijetu, naročito u državama koje su davno zagazile i te demokratske vode, pravo na blokade nije apsolutno i nedodirljivo. Dovoljno je samo pogledati kojom „nežnošću“ u Parizu, Londonu, Berlinu… policija uskraćuje prekomjernu upotrebu toga prava. Kod nas i u Srbiji policija se još uvijek drži u maniru engleskih „bobija“.

Kako ništa, pa čak ni Crna Gora, nije vječno, kad – tad dođe vrijeme da se ono što je smatrano nedodirljivim pravom vrati kao bumerang pravo u nos. Zato bi bilo dobro sa svi oni koji danas štite pravo na blokade (osim Dajkoviću, naravno) razmisle da se tog „prava“, koliko sjutra, može dosjetiti i druga „strana“. I „sasvim mirno sjesti na auto – put“, ili na cestu ka Zaostru, svejedno. Jer, davno je rečeno da svaka batina ima dva kraja.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)