Piše: Emilo Labudović
Lav(ić) iz Budve (prethodna adresa nepoznata) je, hvala Bogu, dobro. Dehidrirao, izgubio dosta mišićne mase, ali sve će se to za par nedelja nadoknaditi i sanirati. A u međuvremenu, potvrdili su stručnjaci iz Holandije, mora mu se naći odgovarajući smještaj jer Crna Gora nije podesna za njegov opstanak.
Površan i nedovoljno zainteresovan posmatrač i pratilac sage o ovom nezvanom i netipičnom gostu u biseru crnogorskog turizma olako će reći kako je zaključak stručnjaka normalan i očekivan. Jer, pobogu, Crna Gora jeste još uvijek divlja, ali je svjetlosnim godinama daleko od afričke džungle. Ovaj silogizam je, dakle, logički ispravan, ali suštinski je puko pokrivanje ušima jer samo u okruženju (Evropu da ne pominjemo) ima najmanje pet mjesta na kojima bi se „budvanska zverka“ osjećala, ako ne kao svoja na svome, a ono koliko – toliko zaštićena po svim parametrima. Ali, da opet ponovimo zaključak stručnjaka: Crna Gora nije podesna za smještaj i boravak ovako egzotičnih životinja. O tome koliko je podesna za život ljudi nijesu rekli ni riječi.
Ideja o zoološkom vrtu u Podgorici, objektu koji je skoro pa obavezan sadržaj svih gradova koji drže do sebe, onih glavnih pogotovo, odavno je „odslužila vojsku“. Ali, kao i mnoge druge „prohujala je sa vihorom“ brojnih političkih turbulencija i otplovila Moračom siromaštva novca i ideja. I ne samo da zoo – vrta nema ni u „najudaljenijim planovima“ (izvinjavam se Katniću zbog pozajmljene sintagme) nego ni ovdašnje životinje nijesmo uspjeli da odgovarajuće udomimo. Skroman kapacitet azila za pse učinio je da njih na stotine još i dalje lunja podgoričkim ulicama, povremeno kidišući na prolaznike. Valjda u njihovoj svijesti nagonska sklonost ka čovjeku kao najboljem prijatelju vremenom potamni i zamijeni slikom otvorenih vrata kuća i stanova kroz koja ih se, udarcem nogom, bivši vlasnici lišavaju, i kako od ljubimaca i statusnog simbola postaju teret i problem. NJihove sudbine su i brojni podivljali konji oko Skadarskog jezera, krave koje „pasu“ kontejnere i smetlišta, poneki piton, mladunčad krokodila i… šta se sve nije nalazilo na našim ulicama.
Pitanje lavića iz Budve biće riješeno kad i gdje bude riješeno, ali kad će i ko će riješiti pitanje našeg, ljudskog, podmlatka? Naših „lavića“ koji, i bez stručnjaka iz Holandije, vrlo brzo dolaze do zaključka da Crna Gora „nije podesna“ za njihov boravak i, shodno tom zaključku, traže „azile“ širom okruženja i Evrope. Jer, i bez stručnjaka od bilo kuda, golim okom se vidi da je doskorašnji i navodni „tigar na Balkanu“ podvio rep i postao „mala maca“ čak i u odnosu na budvansku „macu“. Mantra o tome kako samo što nijesmo u Evropi, da smo do zareza prepisali agendu evropskog zakonodavstva, da smo usvajanjem „zapadnih vrijednosti“ već postali „domaći“ s one strane Drine, olinjala se do mjere da se izgubila čak i sa propagandnih spotova. „Još samo ponekad, zimi, dok vjetrovi oplakuju dane…“ Draginja se sjeti zaboravljenog i onima „drugima“ zaprijeti – no pasaran!!! Ni korak preko Belvedera i barikada zapaljenih guma jer tamo se već dešava Evropa, pa ovoj „četničkoj i SPC bandi“ tamo nema mjesta.
Evropska budućnost Balkana, a time i Crne Gore je, i poslije otvorenih svih pregovaračkih poglavlja, danas neizvjesnija nego na početku priče. I da se razumijemo, jesu nam ruke do lakata u tom neuspjehu, ali nije sve do nas. I nikad neće ni biti. I da se posvetimo i prosvetimo, da ispunimo sve što traže i zadaju, samo će politički interes vodećih zemalja Evrope ili pizma susjeda koji su već tamo, biti jedini važeći „kriterijum“. Da se ne bi pomislilo kako je ovaj zaključak moja „pizma“, podsjetiću na riječi jednog visokog engleskog funkcionera koji je, opušten, uz viski i dobru večeru, otvorio dušu i rekao: „Zamislite autoput Frankfurt – Pariz – London i vidjećete put novca i uticaja. Iznad tog autoputa žive manje – više seljaci. Oni, Holanđani i Skandinavci, služe da hrane i poje Uniju. Ispod autoputa žive PIIGS (svinje): P – Portugal, I – Irska, I – Italija, G – Grčka i S – Španija. Tako ih zovemo i oni nam uglavno služe za zabavu: muzika, sport, odmor, more…“! „A mi, gdje smo mi“? – pitao je ovdašnji domaćin. „Pa, vi ste geografski još ispod Svinja (PIIGS), znači, ondje gdje vam je i mjesto“, bez imalo skrupula odgovorio je gost.
Dakle, tu smo „gdje nam je i mjesto“ i sa tim se moramo što prije pomiriti i raditi najbolje što umijemo ne da bi se dopali onima koji nas drže čak i ispod svinja, već da bi nama bilo bolje. I našim „lavićima“ kojima smo već zatrovali boravište do neizdržljivosti. Umjesto krađa i prekrađa ne samo „narodne volje“ već i sudbine naroda, malo ljudskog i poštenog razgovora, za početak, bio bi korak od sedam milja. Ovoliko koliko nas je, premalo nas je za ovoliko partija i patrijica, lidera i liderčića, premalo za ovoliko žestokih svađa i sitne lupeštine, krupnih obećanja i još krupnijih prevara. I dok vrijeme neumitno otiče, „odluke će biti poznate do kraja nedelje“, a koje… Nedelja za nedeljom, godina za godinom – ode vijek, a mi još tabanamo u prslim opancima čiju ustajalost i vonj na izbe i potleuše uzalud maskiramo lister odijelima, cipelama i tašnama od krokodilske kože i „mercedesima“ za koje jedva da imamo četrdesetak kilometara pristojnog puta. Vrijeme je za otrežnjenje iz ružičaste proevrpske opijenosti, vrijeme je za resetovanje ovog sluđenog naroda na „fabričke koordinate“, vrijeme je za sveopšti crnogorski Zbor. Jer, kad je „Titanik“ tonuo, ista je sudbina čekala i one koji su se gušili i stiskali u potpalublju i one koji su, uz orkestar, u pozlaćenim salonima, ispijali šampanjac.
Nekad davno pročitao sam i upamtio nešto što me uvijek podsjeti na sopstvenu i kolektivnu glupost i uzlijetanje bez krila (a to se može samo u reklami za „Red Bul“). Ta pouka glasi: „Amerikanci su svijetu podarili 1. Maj, a NJemci komunizam i 8. Mart. Mi smo svijetu podarili NJegoša, Teslu, Milinkovića, Pupina i Milevu. Sad „glupi“ Amerikanci i NJemci slave NJegoša, Teslu, Milankovića, Pupina i Milevu, a mi „pametni“ slavimo 1. Maj, 8. Mart i plačemo za „drugom Titom“!
I da zaključim: lavić će se uskoro oporaviti i biće spašen. Ima li spasa nama ovakvima?
