Piše: Brano Rudić
Do Mileševke i Jadovnika dolazi se putem koji povezuje Srbiju i Crnu Goru, preko Zlatibora i Nove Varoši, dalje preko Prijepolja i Brodareva. Na samom ulasku u Novu Varoš skretanje je za Sjenicu i Pešter, a dalje put vodi preko Zlatara do sela Aljinovići i na dvadesetom kilometru je odvajanje za Karaulu, kojom dominira džamija.
Odatle puca pogled na Jadovnik, izvorišni dio Mileševke i greben Ćetanicu koji razdvaja Jadovnik od Zlatara. Drugi ulaz u kanjon Mileševke je od Prijepolja i manastira Mileševe koji je od grada udaljen pet kilometara. Tu se kanjon završava i uvijek nemirna Mileševka smiruje svoj tok. Odlučio sam da krenem prvim putem, ulazim od Jadovnika u kanjon Mileševke, a prije toga ću obići Ćetanicu gdje su prva gnijezda beloglavih supova.
Ćetanica
Ćetanica je kameni masiv, 15 km od Prijepolja i 20 km od Sjenice, koji se izdiže iznad desne obale rijeke Mileševke i sela Milošev Do, sa lijeve strane, i iznad Međana i lijeve obale Međanske rijeke, sa desne strane. Ćetanica je dugačka oko pet kilometara, široka u prosjeku kilometar i po i prosječne visine 1.300 metara.
U ranim jutarnjim satima krećem i već na samom početku grebena dočekuju me rusi svračak i obična beloguza, a iz doline se pojavljuje jato beloglavih supova koje se diže iz kanjona koristeći termal koji im omogućava da uz pomoć svojih ogromnih krila brzo odlete u visinu. Nastavljam dalje, gledam kuda gazim, jer na platou Ćetanice ima dosta poskoka, a samim tim i lovaca na njih. Svakako je najspektakularniji orao zmijar; par naseljava područje Ćetanice i gornjeg dijela kanjona Mileševke, a redovno se može vidjeti i osičar, specijalista za ishranu saćima socijalnih osa.
Prošao sam najpitomiji dio Ćetanice i polako ulazim u pojas livada prošaranih pojedinačnim stablima smrče, koja polako preuzimaju prostor i zajedno sa klekovinom doprinose zarastanju livada. Povremeno nailazim na prevrnute kamene blokove, podsjećanje na noćne aktivnosti divljih svinja i medvjeda koji su noć proveli tražeći hranu ispod njih. Na cijelom platou ima nekoliko proplanaka, a na jednom od njih redovno se mogu vidjeti kamenjarke, jato od pet do šest ptica.
Stižem do stijena gdje su prva gnijezda supova. Nekoliko gavranova juri se sa parom mišara, sve dok se ne pojave gospodari cijelog grebena – par surih orlova gnijezdi se negdje na Orlovcu, iznad ušća Međanske rijeke u Mileševku. Nastavljam dalje prema mjestu gdje sam prethodni put, kada sam dolazio, našao gnijezdo leštarke i, prošavši kroz pojas najgušće šume, dolazim do vidikovca odakle puca pogled na Milošev Do i dolinu kroz koju protiče Mileševka prije nego što uđe u najsuroviji dio kanjona.
Odavde se vidi nekoliko gnijezda supova sa već poodraslim mladuncima, koji čekaju da se vrate roditelji sa voljkama punim hrane.
Na ovom mjestu prvi put sam gledao crnog strvinara, što je ujedno bilo prvo bilježenje te ptice u Srbiji poslije dugog niza godina, kada je takođe posmatrana u kanjonu Mileševke. Ostavljam supove i prelazim još oko pola kilometra do ivice kanjona na kojoj se nalazi suvi bor, odakle se pruža pogled na gornji dio kanjona Mileševke i u daljini na Kaćevo i Biskupiće, sela koja se nalaze na lijevoj i desnoj obali rijeke.
Još dalje, u pravcu prema manastiru Mileševa, vidi se magla koja se još nije podigla sa Lima. Tu Mileševka završava svoj put, poslije pređena 24 kilometra, na visini od 450 metara, savladavši visinsku razliku od jednog kilometra.
Kasno popodnevno sunce podsjeća me da treba da krenem i napustim prije mraka ovo carstvo medvjeda. Prolazim posljednji pojas četinara i izlazim na otvoreni teren približavajući se prvim kućama u Karauli, a pažnju mi privlači pokret u travi pored makadamskog puta: jato jarebica polako se izvlači iz vegetacije i prelazi put. Uzimam dvogled i brojim – jedanaest ptica, vjerovatno par sa ovogodišnjim mladuncima.
Milošev Do
Krećem iz Karaule prema Miloševom Dolu, a iza krivine čeka me izvor vode, jedan od mnogobrojnih na Jadovniku. Dok sipam vodu, iz pitome doline u kojoj nastaje Mileševka čuje se vijoglava, nešto dalje i zelena žuna. Dok se krivudavim putem spuštam prema selu, sjetih se priče kako je ono dobilo ime: u epskoj pjesmi „Ženidba Dušanova“ čast i nevjestu srpskog cara spasava njegov sestrić Miloš, preobučen u čobanina. Jedan od tri zadatka koje je Miloš obavio bilo je i preskakanje tri konja sa mačevima. Mjesto na kojem je mladi ratnik preskočio konje i danas se zove Milošev Do.
Pitomu dolinu natkriljuju najviši vrhovi Jadovnika, Katunić i Kozomor. Na ovim, 1.700 metara visokim kupama, snijeg se zadržava do juna, što obezbjeđuje postojan dotok vode Sopotničkim vodopadima na južnim padinama planine, a dio vode se sliva i u Mileševku na sjevernoj strani.
Prelazim most preko Mileševke i iz auta vidim potočnu plisku koja skakuće po kamenju što viri iz vode. Sa obližnje livade čujem prepoznatljivo oglašavanje prdavca; ovdje se on javlja i preko dana, dok sam ga u nižim predjelima slušao samo noću.
Jadovnik
Jadovnik je bogat šumom. Od Gvozda do Karaule proteže se Derventa obrasla smrčom i jelom, koja se dolinom Mileševke spušta sve do Sastavaka. Bukova šuma dominira u Ogoreljači i Kaćevu, gdje se spušta do same Mileševke, dok borova šuma preovlađuje na prostoru Borije na južnom dijelu planine.
Najbučniji stanovnik ovih šuma je crna žuna, jer se njen zov i dobovanje kljunom čuju stotinama metara daleko. Sam vrh Jadovnika je prostrana površ koja se preko ljeta pretvara u pravi šareni ćilim bogat ljekovitim i šumskim plodovima. Uz malo sreće, tu se mogu vidjeti kos kamenjar, kos ogrličar i rijetki patuljasti orao.
Dolazim do mjesta gdje ću prenoćiti, a iz obližnje šume čujem šumsku sovu. Kanjon Mileševke bogat je sovama: buljina, kraljica noći, gnijezdi se na stijenama u kanjonu; dugorepa sova može se čuti iz gustih bukovih i mješovitih šuma; a lijevu obalu Mileševke, obraslu borovima, jelama i smrčama, naseljava gaćasta kukumavka. Jedno od rijetkih mjesta u Srbiji gdje je zabilježena mala sova upravo je Mileševka.
Vrata i Mileševac
Da bih došao do vidikovca Vrata, krećem lokalnim putem koji spaja Milošev Do i Prijepolje. Spuštajući se kroz bukovu šumu, čujem brzi lepet krila – dvije leštarke u brzom letu promiču između stabala. Dan postaje sve topliji i stižem do proplanka sa izvorom hladne vode.
Dolazim do Brda poskoka; čujem Mileševku, ali je ne vidim – gusta šuma krije je od pogleda. Kanjonski dio rijeke dugačak je desetak kilometara i zaštićen je kao park prirode. Počinje od mjesta gdje se sastaje sa Međanskom rijekom; iznad su strme litice po kojima rastu pančićeve omorike, jedine samonikle u Srbiji pored onih na Tari.
Sa obližnjeg bora polijeće mlada ženka sivog sokola, najbrže ptice na planeti i ukrasa Mileševke. Ovo područje ima najveći broj ptica grabljivica u Srbiji.
Na putu prema manastiru vide se ostaci grada Mileševca ili Hisardžika. Tokom srednjeg vijeka bio je sjedište župe Crna Stena i čuvao važan karavanski put Kotor – Prijepolje – Skoplje, kao i obližnji manastir Mileševa.
Prelazim most i dolazim do manastira Mileševa, zadužbine kralja Stefana Vladislava, sagrađene 1219. godine. Ulazim unutra da vidim Belog anđela i razmišljam zašto toliko volim Mileševku i uvijek joj se vraćam: spoj duhovnosti i neprevaziđene prirodne ljepote čini je jedinstvenom.
Ali ovo nije jedina oaza netaknute prirode u okolini Prijepolja – tu su još Kamena Gora, kanjon Lima, Dubočica i čuveni Sopotnički vodopadi. Sve su to zanimljivi ptičarski tereni koje ću posjetiti nekom drugom prilikom i koje preporučujem svim ljubiteljima ptica i prirode.
