U toku su pripremne nedelje za Veliki post, a mi vam tim povodom prenosimo besjedu našeg velikana Svetog Nikolaja Žičkog i Ohridskog o mitaru i fariseju – priči iz jevanđelja koju ste prekjuče mogli čuti na Svetoj Liturgiji.
Čovjek neki izađe u šumu, da izabere jedno drvo za japiju. I vide dva drveta jedno pored drugog. Jedno beše glatko i vitko, ali sa trulim srčikom unutra; drugo beše spolja rapavo i neizgledno, ali sa zdravim srčikom unutra. Uzdahnu čovjek i reče samome sebi: šta mi pomaže ovo glatko i visoko drvo, kad je trulo i za japiju neupotrebljivo? Ono drugo, ako je i rapavo i neizgledno, bar je iznutra zdravo, te sa malo većim mojim trudom oko njega moći će dobro poslužiti za japiju u mom domu. I bez dugog razmišljanja izabra to drvo.
Tako će i Bog izabrati za Svoj dom između dva čovjeka ne onoga, koji spolja izgleda pravedan, nego onoga, čije je srce ispunjeno zdravom pravdom Božjom.
Nisu mili Bogu gordeljivci, čije su oči neprestano upravljene k nebu, dok im je srce ispunjeno zemljom, nego smireni i krotki, čije su oči oborene k zemlji, dok im je srce ispunjeno nebom. Više voli Stvoritelj ljudi, da mu ljudi nabrajaju svoje grijehe, nego svoja dobra djela. Jer Bog je Ljekar, koji pritiče postelji svakoga od nas i pita: šta te boli? Mudar je čovjek onaj, koji iskoristi prisustvo ljekara i iskaže mu sve svoje bole i svu svoju nemoć, a malouman je onaj, koji skrivajući svoje bole i nemoći, pohvali se ljekaru svojim zdravljem. Kao da ljekar posjećuje ljude zbog zdravlja, a ne zbog bolesti!
“Zlo je griješiti, govori mudri Zlatoust, no tu se da pomoći; ali griješiti i o tom ne govoriti, najveće je zlo, jer tu se ne da pomoći.
Zato budimo mudri, pa kad god stojimo na molitvu Bogu smatrajmo, da smo stali pred najboljeg i najmilostivijeg Ljekara, koji s brigom i ljubavlju pita svakoga od nas: šta te boli? Ne opoznimo nipošto, da iskažemo svoje bole, svoje rane, grijehe svoje.
Tome nas uči i Gospod Isus pričom o cariniku i fariseju u današnjem jevanđelju. U jevanđelju se veli, da ovu priču Gospod kaza onima koji mišljaše za sebe da su pravednici a druge podništaвахu. Zar ne spadaš i ti u ove, kojima je Gospod upravio ovu priču? Ne buntuј se, nego ispovjedi bolest svoju, zastidi se od nje i primi ljek, koji ti najbolji i najmilostiviji Ljekar nudi.
U jednoj bolnici ležahu mnogi bolesnici. Jedni ležahu u vatri i jedva čekahu, da dođe ljekar; drugi šetahu, smatrahu sebe zdravim i ne željahu da vide ljekara. Jednog jutra uđe ljekar, da obiđe bolesnike. Sa njim uđe i njegov prijatelj, koji nosaše ponude bolnima. Prijatelj ljekarev vide one bolesnike, koji behu u vatri i sažali se nad njima. – Ima li im ljeka? upita on ljekara. A ljekar mu šapnu na uho: ovima što su u vatri i što leže ima ljeka, a onima što šetaju nema ljeka,… oni boluju od neizlječive bolesti; sasvim su truli iznutra. – Začudi se veoma prijatelj ljekarev, začudi se dvema stvarima: tajni ljudskih bolesti i varljivosti čovječijih očiju.
Zamisli sad, da smo i na bolovanju u ovoj svjetskoj bolnici. Bolest svih nas naziva se jednim imenom – nepravda. Ova riječ obuhvata sve strasti, sve poroke, sve grijehe, – riječju, sve slabosti i raslabljенosti naše duše, našeg srca i našeg uma. Jedni su bolesnici na početku bolesti, drugi na vrhuncu, a treći prezdraavljavaju. No takvo je svojstvo ove bolesti unutrašnjeg čovjeka, da samo oni koji prezdraavljavaju svjesni su strašne bolesti, od koje su bolovali.
Najbolesniji najmanje znaju za svoju bolest. I pri tjelesnoj bolesti čovjek u velikoj vatri ne zna ni za sebe ni za svoju bolest. Niti lud čovjek ikad kaže za sebe, da je lud. Početnici pak u nepravdi neko vrijeme osjećaju stid od svoje bolesti, no ponavljani grijesi brzo ih privode navici griješenja, a ova opet opijenosti i zanosu od nepravde, pri komе duša ne osjeća više ni sebe ni svoju bolest.
I sad zamisli, da ljekar uđe u bolnicu i upita: šta vas boli? Oni, koji su na početku bolesti, od stida neće smjeti priznati svoju bolest, nego će reći: ništa! Oni, koji su na vrhuncu bolesti, naći će se čak i uvrijeđeni od takvog pitanja, i ne samo što neće reći: ništa nas ne boli! nego će se početi hvaliti svojim zdravljem. Samo će oni koji prezdraavljaju s uzdahom odgovoriti ljekaru: Sve, sve nas boli! Smiluј se na nas i pomozi!
“Ako se strašiš od ispovjesti svojih grijehova, to posmotri na pakao, koga samo ispovjest može ugasiti” (Tertulijan: O pokajanju, I, s. 12).
Razmisli, dakle, o svemu ovome, čuj priču Hristovu i sam procjeni, ukoliko je ona tebi upravljena. Ako sa čudom budeš rekao: ova se priča na mene ne odnosi, onda znači, da si na početku bolesti, koja se zove nepravda. Ako li s negodovanjem budeš rekao: ja sam pravedan, to se odnosi na ove grešnike oko mene, – onda znači da si na vrhuncu te bolesti. Ako li se pak pokajnički budeš gruvao u prsi i odgovarao: zaista, bolestan sam i želim ljekara, – onda znači, da si na putu ozdravljenja. Ne boj se onda, ozdravićeš.
Dva čovjeka uđoše u crkvu, da se mole Bogu, jedan fariseј a drugi carinik. Dva čovjeka, dva grešnika, sa tom razlikom, što fariseј ne priznavaše sebe grešnikom, a carinik priznavаše. Fariseј pripadaše najuvaženijoj klasi ljudi u tadašnjem društvu, a carinik najprezrenijoj.
Fariseј stade i moljaše se u sebi ovako. Bože, hvalim te što ja nisam kao ostali ljudi – hajduci, nepravednici, preljubočinци, ili kao ovaj carinik. Postim dva puta u nedjelji; dajem desetak od svega što imam. Fariseј je stao u vrh hrama, do samog oltara, prema običaju svih fariseјa, da se guraju na prva mjesta. Da je fariseј stao sasvim napred, vidi se iz docnijeg opisa, gdje se kaže, da carinik stajaše izdaleka. Tolika je gordost fariseјa i samouvjerenost u svoju pravednost, to jest u svoje duhovno zdravlje, da on ne traži prvenstvo samo pred ljudima nego i pred Bogom, i ne traži ga samo na gozbi i zboru nego i na molitvi. Samo to jedno dovoljno je, da pokaže tešku ogoljelost fariseјa od nepravde, i zatupelost u nepravdi.
Zašto se kaže: moljaše se u sebi? Zašto ne na glas? Zato što Bog pažljivije sluša, šta Mu govori srce nego jezik. Ono što čovjek misli i osjeća, kad se moli Bogu, ono je važnije za Boga nego ono što jezikom iskazuje. Jezik može i da obmane, ali srce ne obmanjuje, nego pokazuje čovjeka onakva kakav jeste – crna ili bela.
Bože, hvalim te što ja nisam kao ostali ljudi.
Ovako se usuđuje govoriti u crkvi u lice Boga jedan grešan čovjek! Šta je crkva nego mjesto sastanka bolesnika sa ljekarom. Bolesni od grijeha dolaze da ispovjede svoju bolest Bogu Ljekaru, da potraže ljek i zdravlja od Onoga, koji je istinski Iscjelitelj svih ljudskih muka i nemoći i Darodavac svih dobara. Idu li zdravi u bolnicu, da se pohvale ljekaru svojim zdravljem? No ovaj fariseј nije došao u crkvu kao zdrav i cijelom dušom, da se pohvali svojim zdravljem, nego kao teško oboljeli od nepravde, koji u zanosu bolesti ne osjeća više svoju bolest.
Jedanput kad sam posjetio jednu duševnu bolnicu, ljekar me dovede pred rešetke najtežeg bolesnika od ludila. – Kako se osjećaš? upitah ga ja. On odmah odgovori: – Kako se mogu osjećati među ovim ludacima oko mene? Eto, tako i fariseј govori: hvalim te, Bože, što ja nisam kao ostali ljudi! On u stvari ne hvali Boga zato što bi htio time da pripiše Bogu u zaslugu, što on nije kao ostali ljudi. Ne; riječi: Bože, hvalim te – nisu drugo, do jedna uzrečica, jedan laskav pristup Bogu, da bi Bog izvolio saslušati njegova hvalisanja.
Jer iz svega što je kazao, on ne hvali Boga ničim; naprotiv, on huli na Boga huleći na ostala Božja stvorenja. On ne zahvaljuje Bogu nizašto, jer sve što je rekao o sebi, sve je istakao kao svoju sopstvenu zaslugu, koju je on stekao bez pomoći Božje. On neće da kaže, da on nije hajduk, nepravednik, preljubočinaц ili carinik zato što ga je Bog sačuvao Svojom silom i Svojom milošću, da to ne bude. Nipošto; nego samo da to što je on, lično tobož, čovjek takvog izuzetnog soja i cijene, da mu nema ravna u svemu svijetu.
A pored toga, što je on takvog izuzetnog soja, on čini i napore i žrtve, da se održi na toj visokoj visini iznad svih ostalih ljudi. Naime: on posti dvaput u nedjelji i daje desetak od svega što ima. Ah, kako je lak put spasenja izabrao sebi fariseј, lakši od najlakšeg puta propasti! Od svih zapovijesti, koje je Bog dao narodu preko Mojsija, on je izabrao samo dve najlakše. No i te dve on stvarno ne ispunjava. Jer te dve zapovijesti Bog nije dao zato što Njemu treba da ljudi poste dvaput u nedjelji i da daju desetak. Bogu to ni najmanje nije potrebno. Niti je Bog dao te zapovijesti ljudima, da budu one same po sebi neki cilj, nego – kao i sve ostale zapovijesti – da urode plodom smirenja pred Bogom, poslušnosti prema Bogu i ljubavi prema Bogu i ljudima; jednom riječju, da zagreju, omekšaju i prosvete srce ljudsko.
Međutim, fariseј besciljno ispunjava ove dve zapovijesti. On posti i daje desetak, ali mrzi i prezirе ljude i gordi se pred Bogom. I tako ostaje kao drvo besplodno. Plod nije u postu, plod je u srcu; plod nije ni u jednoj zapovijesti, plod je u srcu. Sve zapovijesti i svi zakoni služe srcu: greju srce, čiste srce, osvetljuju srce, zalevaju ga, ograđuju ga, pleve ga, siju ga, – samo da bi se plod u njivi srca začeo, porastao i sazreo. Sve dobroteљi jesu sredstvo a ne cilj, metod a ne plod. Cilj je u srcu, i plod je u srcu.
I tako fariseј svojom molitvom nije postigao ono što je hteo; nije pokazao krasotu svoje duše nego nakaznost, nije otkrio svoje zdravlje nego svoju bolest. A Hristos je baš i hteo ovom pričom to da otkrije, i to ne samo u jednom tom fariseјu, nego uopšte u esnafu fariseјskom, koji je tada vladao narodom izraјiljskim. No tom pričom hteo je Gospod da otkrije i izobliči krivu pobožnost i lažno fariseјstvo i u svim pokolenjima hrišćanskim, pa i u našem pokoljenju.
Zar nema i danas među nama ljudi, koji se mole Bogu ovako isto kao što se molio ovaj fariseј? Zar ih nema mnogo, koji počinju svoju molitvu tužbom i hulom na svoje susjede, a završavaju pohvalom sebi samim? Zar ih nema mnogo, koji staju pred Boga kao povjerilac pred dužnika? Zar ne govore mnogi i od vas: Bože, ja postim, ja hodim u crkvu, ja plaćam porez državi, i dajem prilog crkvi, ja nisam kao drugi ljudi, kao hajduci i krivokletnici, kao bezbožnici i preljubočinци, koji mi dosadiše. Šta radiš ti, Bože? Zašto njih ne umrtviš, a mene ne nagradiš za ovo sve što ja činim za tebe?
Zar ne vidiš ti, Bože, čistotu moga srca i zdravlje moje duše? No znaj, “da niti Bog može tebe obmanuti, niti ti Njega” (Izreka Blaženog Maksima (+ 1433, 11. Nov.). Još su i ovo njegove izreke: “Svak se krsti, no svak se ne moli”. Fariseј je onaj ko je “po bradi Avraam, a po djelima Ham”).
Tako govore. A Bog sluša i pušta ih prazne kući, govoreći im: ja vas ne poznajem kao takve. I na Strašnom Sudu će im reći: ja vas ne poznajem. Jer Bog ne raspoznaje Svoje prijatelje po jeziku no po srcu; niti cijeni smokvu po lišću nego po plodu.
A evo kako treba da se moli pravi molitvenik:
A carinik izdaleka stajaše, i ne šićaše očiju podignuti na nebo, nego bijaše prsi svoje govoreći: Bože milostiv budi meni grešnome. Izdaleka stajaše! Pravi molitvenik se ne gura napred, na prva mjesta u crkvi. Našto mu to? Bog ga vidi i u dnu crkve kao i u vrhu. Pravi molitvenik je uvijek pravi pokajnik. “Pokajanje čovjeka praznik je za Boga”, veli sveti Jefrem Sirin. Izdaleka stajaše. On osjeća svoje ništa pred Bogom i ispunjava se sav smirenjem pred veličanstvom Božjim.
Jovan Krstitelj, najveći među rođenim od žene, strašio se blizine Hristove govoreći: ja mu nisam dostojan odriješiti remena na obući Njegovoj! Žena grešnica umivala je noge Hristove kvaseći ih svojim suzama. Pravi molitvenik je, dakle, duboko smiren i sav radostan, ako ga Bog pusti i k nogama Svojim.
I ne šićaše ni očiju podignuti na nebo. Zašto da ne podigne oči svoje na nebo? Oči su ogledalo duše. U očima se čita grijeh duše. Ne vidite li svaki dan, da kad čovjek učini grijeh, obara oči pred ljudima? Kako da ne obori oči grešnik pred Bogom Svevišnjim? Gle, svaki grijeh učinjen prema ljudima učinjen je prema Bogu; i nema grijeha na zemlji, koji ne pogađa Boga.
Pravi molitvenik je svjestan toga, pa sem smirenja ispunjen je stidom pred Bogom. Zato se i kaže: i ne šićaše ni očiju podignuti na nebo.
Nego bijaše prsi svoje. Zašto bijaše prsi svoje? Zato da se time pokaže, da je tijelo povod čovječjem griješenju. Želja tjelesna navodi čovjeka na najteže grijehe. Proždrljivost rađa pohot; pohot rađa gnjev, a gnjev ubistvo. Briga za tijelo
Briga za tijelo odvaja čovjeka od Boga, siromaši dušu i ubija božansko junastvo u čovjeku. Zato carinik na molitvi bijaše tijelo svoje, bijući time vinovnika svoga grijeha, svog poniženja i svoga stida pred Bogom. No zašto bijaše baš u prsi, a ne po glavi, ili po rukama? Zato što je u prsima srce; a srce je izvor i grijeha i vrline. Sam je Gospod rekao: što izlazi iz čovjeka ono pogani čovjeka; jer iznutra iz srca ljudskoga izlaze misli zle, preljube, blud, ubistva, krađe, lakomstva, pakosti, zloće, lukavstvo, sramote, zlo oko, huljenje na Boga, oholost, bezumlje (Mark. 7, 20-23). Eto zašto carinik bije srce svoje.
I govoraše: Bože, milostiv budi meni grešnome. On ne nabraja ni dobra ni zla djela svoja. Bog sve zna. I Bog ne traži nabrajanje, no skršeno pokajanje za sve. Bože, milostiv budi meni grešnome! Ovim riječima rečeno je sve. Ti si, Bože, Ljekar a ja bolesnik. Ti jedini možeš izliječiti, i Tebi jedinom pripadam. Ti si Ljekar a milost Tvoja lijek. Rekavši: Bože, milostiv budi meni grešnome, pokajnik kao da je rekao: Ljekaru, daj lijeka meni bolesnome!
Niko u svijetu ne može me izliječiti osim Tebe, Bože. Tebi jedinom sagriješih, i zlo pred Tobom učinih (Ps. 50). Ništa mi ljudi ne mogu pomoći, ma koliko pravedni bili, ako mi Ti ne pomožeš. Ništa mi neće pomoći: ni moj post, ni davanje desetka, ni sva moja dobra djela, ako milost Tvoja ne privije se kao melem na rane moje. Pohvala ljudska ne liječi mi rane; ona ih pozleđuje. Ti, Ti jedini znaš moju bolest; i Ti jedini imaš lijek. Nikome drugom ne vrijedi mi ići, nikoga drugoga moliti. Ako me Ti odbaciš, sav svijet ne može me zadržati od pada u propast. Ti, Ti jedini, Gospode, možeš, ako hoćeš. Bože, oprosti i spasi! Bože, milostiv budi meni grešnome!
Šta veli Gospod Isus na ovakvu molitvu? Kažem vam, reče, da ovaj otide opravdan kući svojoj a ne onaj. Komе to kaže Gospod? Svima vama, koji mislite za sebe, da ste pravednici. Carinik ode opravdan kući a ne fariseј. Smireni ispovjednik svojih grijehova ode opravdan svojoj kući a ne oholi hvalisavac. Stidljivi pokajnik opravda se a ne bezobrazni i uobraženi gordeljivac. Ljekar se smilova i iscijeli bolesnika, koji priznade svoju bolest i potraži lijek, a otpusti prazna onoga što dođe Ljekaru, da se pohvali svojim zdravljem.
Pa završuje Gospod Svoju čudnu priču ovom naukom: jer svaki koji se sam podiže poniziće se, a koji se sam ponižava podignuće se. Ko se sam podiže, a ko se sam ponižava? Niko sam sebe uopšte ne može podići ni za jednu dlaku u visinu, ako ga Bog ne podigne. No ovde se podrazumjeva onaj, ko misli da sebe podiže time, što trči na prva mjesta i pred ljudima i pred Bogom; što se hvali svojim djelima; što se gordi pred Bogom, i što huljenjem i prezirom ponižava druge ljude, da bi on tako veći izgledao.
Svima tim načinima, kojima on misli sebe da uzdigne, on sebe u stvari ponižava. Jer što god on biva veći u očima svojim, pa čak i u očima ljudi, to on biva manji u očima Boga. Takvoga će i Bog poniziti i jednoga dana dati mu da osjeti poniženje. “Dokle god čovjek ne zadobije smirenje, ne zadobija nagradu za svoja djela. Nagrada se daje ne za djela nego za smirenje” (Sv. Isak Sirin, Slovo 34.).
A ko sam sebe ponižava? Ne onaj koji se pravi manji nego što jeste, nego onaj koji uvidi svoje poniženje od grijeha. Zaista, čovjek ne može, i da hoće, ponižiti sebe niže nego što ga grijeh ponižava. I drugo poniženje Gospod od nas i ne traži do samo osjećanje i priznanje svoga griješnog poniženja. A čovjeku koji osjeti i prizna nizinu, u koju ga je grijeh svukao, nemoguće je niže se spuštati. Uvijek nas grijeh može svući niže nego što mi možemo uvidjeti dubinu propasti, u kojoj se nalazimo.
Sv. Makariјe Veliki kaže: “Smireni nikad ne pada. Kuda će i pasti onaj ko je niži od sviju? Visokoumље je veliko uniženje; a smirenje je velika visina, čast i dostojanstvo” (Bес. 19.).
Jednom riječju: podiže sebe onaj ko postupa kao carinik. Prvi je neizlječiv bolesnik, koji ne uviđa svoju bolest; drugi je bolesnik, koji prezdraavlјava, jer je uvidio svoju bolest, pripao k Ljekaru i upotrijebio lijek. Prvi je kao glatko i visoko drvo sa trulim srčkom, koje domaćinu ne služi ni zašto, a drugi je kao hrapavo i neizgledno drvo, koje domaćin uzima u rad, pravi od njega japiju i unosi ga u dom svoj.
Neka bi se Gospod smilovao i svima pokajanim grešnicima, i iscijelio od grešovne bolesti sve one, koji Mu se mole sa strahom i trepetom, slaveći Ga kao milostivoga Oca, Jedinorodnoga Sina i Presvetoga Duha – Trojicu jednobitnu i nerazdjelnu, sada i dovijeka, kroz sve vrijeme i svu vječnost. Amin.
