Basne iz Crne Šume: KO SE BOJI DA PREBROJI?

Piše: Emilo Labudović

U Crnoj Šumi, izvan svake sumnje,
Gdje razum čak ni slučajno ne svraća,
Vladahu haos, mržnja i bezumlje,
Nije se znalo ko pije, a ko plaća.

Nizahu se godine kao godovi
Na stablu trajanja; iste, bez promjene…
Rađahu se sinovi i skotovi,
Dični Lavovi, brbljive Hijene.

Usred tog hudog stanja očajanja,
Kržljavog kao rastinje ozimo,
Učmalom Šumom poče da odzvanja:
Došlo je vrijeme da se prebrojimo!

Koliko nas je moramo da znamo
Glas se pronese među zvjeradima,
Kao i sve Šume da se razvrstamo
Po rodu, broju – i po padežima!

Planu rasprava Šumskim listovima
Kao pramen magle pela se u vis,
Prošlo je dvanaest jeseni i zima,
Hoćemo popis, jer takav je propis!

Ne damo! Hijene prve digoše nos,
Za njima se Svrake uzjoguniše,
Novo bi brojanje unijelo haos,
Hijena vazda mora biti više.

Jednom prebrojana, silom i po mraku,
Brojka je koja ne smije da se dira
Neka je i lažna, al je po meraku,
I kao takva garant Šumskog mira.

Odložite popis – zakreštaše Svrake,
Makar za mjesec i koji dan više;
Ispostaviše pri tom želje svakojake…
Teška se srca Lavovi složiše.

Sad Zeca koji Šumom predsjedava
(U ime Lavova, a zarad Hijena)
Od računice zaboljela glava:
Obrni, okreni – izlaza mu nema.

Šta god da uradi – kupus mu izmiče
A prestona klada u prah mu se ruši,
Sjenka Crne Vrane nad njim se ne miče
Pa je od nevolje oklopio uši.

Stari prevrtljivac i laganju sklon,
Još koji mjesec! – obećava javno,
Pravilnik tamo, ovamo Zakon.
Ima da vas zbrojim, konačno i trajno!

A Šuma i dalje tone u beznađe,
U proklete sjenke i sve crnji mrak,
Zec nikako sebe i put da pronađe:
Čeka da mu Vrana da povoljan znak.