AUTORSKI TEKST NEMANJE KULJAČE – 30. avgust Dan slobode Crne Gore

Piše Nemanja Kuljača, funkcioner Nove srpske demokratije

Pet godina je prošlo od tog istorijskog dana – 30. avgusta 2020. godine, kada je Crna Gora, nakon tri decenije političkog mraka, endemske korupcije državnog sistema i diktature jedne partije i jedne porodice pobijedila i političkim sredstvima i glasovima slobodnog naroda skinula najpogubniju vlast u svojoj novijoj istoriji – vlast Mila Đukanovića i Demokratske partije socijalista.

30. avgust je dan kada je narod slobodarski, nakon veličanstvenih litija, progovorio, kada je probijena matrica straha koju je preko “trojki” i represivnog sistema širila Demokratska partija socijalista, kada su se ponovo ujedinili čojstvo i junaštvo u jednoj od najsvjetlijih stranica našeg nacionalnog pamćenja.

Možemo slobodno reći: Aко je cijela Crna Gora te noći disala punim plućima, onda su u Budvi bila pluća tog daha slobode.

Sjetimo se ljeta 2020. godine.

Dok su mnogi ćutali i čekali ishod, Budva se digla i suprotstavila.

Budva je bila tačka sabiranja, mjesto gdje se lomilo koplje između tiranije Đukanovičevog režima i slobode.

Tog ljeta su policijske kornjače – maskirane, oklopljene, obezličene – krenule na goloruki narod i legalno izabranu vlast.

Ne smije se zaboraviti da su u litijama bile naše majke, djeca, naši sugrađani, odbornici, svi koji slobodu posmatraju kao neodvojivi dio svojih bića.

Svi smo tada, kao graðani Budve, stali sa predsjednikom Opštine, sa Mladenom Mikijeljem i mnogim drugim članovima naše i svih drugih stranaka koje su se borile za bolji grad, stali smo pred tu silu, svjesni da možda gubimo sve ali ne gubimo ono zbog čega živimo – slobodu.

U nejednakoj borbi nije bilo povlačenja. Nije bilo uzmicanja i to ne jedan već gotovo 91 dan, do tog 30. avgusta.

Njegoš je, čini se koliko juče, napisao: “Neka bude što biti ne može, nek’ ad proždre, pokosi satana, na groblju će iznići cvijeće, za daleko neko pokoljenje.”

Mi iz Nove srpske demokratije smo tada stali i branili ono što je svetinja – volju naroda i svetinje koje su nas stotinama godina održale.

Branili smo Budvu od nasilnog otimanja vlasti, koje je režirao tadašnji premijer Duško Marković i njegova kriminalna mašinerija. Istorija će zapisati i to da je baš u tim danima desila prva velika prevara – kada je odbornik nekadašnjeg Demokratskog fronta okrenuo leđa svom narodu. To je bila rana, ali rana iz koje se rodila nova snaga, koja je već 30. avgusta prelomila istoriju Crne Gore.

Danas, pet godina kasnije, dok slavimo sjećanje na pobjedu slobode, moramo, nažalost govoriti i o iznevjerenim očekivanjima.

Budva je, nažalost, i prvi grad u kojem se nakon oslobođenja ponovo vratio DPS. Lokalna vlast sa stabilnom većinom od 18 odbornika, nije slučajno srušena glasovima DPS-a i šest odbornika izdajnika, već tada znajući da žele da DPS vraće na vlast. Govorili smo o tome, upozoravali i to se na kraju i desilo ali ne pobjedom na izborima, ne snagom narodne volje, već najvećom prevarom u političkoj istoriji Crne Gore.

Skoro tri hiljade građana Budve, ljudi koji su vjerovali u promjene, koji su vjerovali da svoj glas daju slobodi, prevareni su. Njihovi glasovi, završili su u krilu Mila Đukanovića. To su glasovi koji ljudi koji nikada, ali baš nikada, ne bi bili namijenjeni DPS-u da su znali istinu. To je prevara naroda, graðana i kraða slobode.

Budva je jedini grad u Crnoj Gori u kojoj su se posle 30. avgusta desili 3. i 6. februar 2025. kad je DPS i formalno vraćen na vlast kako bi se završili započeti tajkunski poslovi i milionske kombinacije.

To je prevara teža od svake druge, jer je došla ne sa političkog fronta, ne od političkih protivnika, već iznutra, od onih koji su se zaklinjali u promjene. Jedan odbornik iz 2020. pretvorio se u šest 2024. što je do tada nezabilježeno u istoriji crnogorske politike i svi oni u konačnom otrčali u skute DPSu. Osloboðeni makar i trunke stida sada “prijete” da će isto uraditi i Crnoj Gori i vratiti je zajedno sa DPS u mračne devedesete i dvijehiljadite. U Budvi su pokazali pravo lice pa ih je ostatak Crne Gore prozreo. Završiće prezreni kao i njihove “čuvene” preteče u našoj trisesetogodišnjoj demokratskoj istoriji na čelu sa Kilibardom, uzorom čijim su putem pošli.

Riječi koje se u ovakvim trenucima pamte su riječi svetog vladike Nikolaja: “Najteže rane nisu od neprijatelja, nego od izdajnika.” Upravo te rane sada boluje Budva.

Budva ipak nije običan grad. Budva je, još od srednjeg vijeka, slobodarski simbol. Nije slučajno da je Budvanski statut bio zasnovan na zakoniku cara Dušana i da je u njemu pisalo da svako ko ide u Budvu postaje slobodan čovjek. Nije slučajno da su vjekovima Budvani dizali glas protiv svake tiranije.

Naše more i naše ulice, sela i zaseoci, sva budvanska plemena, pamte i guslarske pjesme i šapat zavjerenika. Pamte sve izdaje, ali pamte i svako vaskrsenje slobode. Jer Budva, koliko god da je padala, uvijek je ustajala. Budva se nikada nije mirila sa ropstvom.

Danas, kao i mnogo puta u istoriji, Budva svjedoči prevaru. Pamtiće tih skoro tri hiljade iznevjerenih građana, koji su bili obmanuti. Znaju oni da se iz svake prevare rađa nova snaga, nova nada, borba i pobjeda.

Pobjeda se rađa u Budvi, davno je zapisano i dokazano. Malo ko je zaboravio da je 30. avgusta 2020. godine pobjeda slobode u Crnoj Gori rođena upravo u Budvi.

Plato ispred Opštine Budva, gradske ulice prepune slobodnih građana za vrijeme veličanstvenih litija, naši protesti bili su simbol nenasilne borbe protiv režima.

Mi smo pokazali da je sloboda važnija od straha. Pokazali smo zajedništvo, bratsku ljubav i put ka pomirenju. Postali smo, i da ćemo biti stožer razumijevanja i suživota nasuprot onima koji opet žele podjele i koji zarad malo vlasti zavađaju građane i vuku nazad već prema oprobanom retrogradnom modelu koji nas je i doveo ovdje gdje jesmo.

Zato Budva i mi iz Nove srpske demokratije imamo pravo da danas, poslije pet godina, kažemo: Sloboda rođena ovdje 30. avgusta 2020. godine ovdje će se i ponovo roditi.