Ararat

Piše: Marko Kentera nekadašnji sekretar za privredu i finansije Opštine Budva i direktor JU Grad teatat i TV Budva

U crnogorskom političkom folkloru, jedinstvenom po tome sto je ubjedljiv koliko za sebe toliko i za druge balkanske narode, postoji jedna naročita sklonost ka paradoksima.
Najnoviji biser je da predstavnici tzv. independentističkog bloka tvrde, sa apsolutnom ozbiljnošću i ubjeđenjem u ispravnost svojih stavova, da je Crna Gora građanska država ali da, istovremeno, svi narodi koji u njoj žive treba da dijele jednu “svetu planinu”, jedan simbol, jedan mitski centar univerzuma.
Naravno, da se taj centar zove Lovćen.

Građanska država ali jedan sveti toponim za sve? Različiti identiteti, a jedan metafizički ključ koji navodno otključava dušu svih autohtonih nacija? To je, mislim, kao da nam neko tvrdi da nesmetano vjerujemo u šta god hoćemo ali samo pod uslovom da vjerujemo i u isto što i on.
Ponavljajuća i poražavajuća crnogorska zbilja preko osamdeset godina.

U toj diznijevskoj konstrukciji, Lovćen jeste i mora da bude, kažu, svojevrsni crnogorski Ararat.
Tu već ulazimo u domen mitomanije, samo upakovan u modernu političku ambalažu komitskog beskonačnog kosmosa naivnosti, da ne pojačavamo epitete o time šta stvarno jeste takva tvrdnja.

Za razliku od crnogorskih „romantičnih“ interpretacija, planina Ararat nije tek lijepi i naivni simbol. Ona je, u hrišćanskoj tradiciji, mjesto na kojem se, prema Knjizi Postanja, zaustavila Nojeva barka, mitsko mjesto jednog novog početka nakon velikog potopa. Za Jermene, Ararat je mnogo više od geografije – on je kulturna i duhovna osovina, izgubljeni zavičaj, metafora opstanka i identiteta, naročito jer je od 1915. godine u Turskoj kao „nagrada“ koju su dobili za genocid koji su izvršili u Jermeniji. Njegov značaj je istovremeno istorijski, mitološki i emotivni.

Ararat „pripada“ hrišćanima i prije ostalih jermenskom narodu jer je ukorijenjen u njihovoj kulturi, predanju, kolektivnom pamćenju. Niko, osim komitski pokret, ne očekuje da svačija sveta planina bude Ararat. Niti bi takav zahtjev bio građanski, niti bi bio normalan.

Zašto onda u Crnoj Gori postoji ta neobjašnjiva potreba da se Lovćen “proglasi” za zajedničku svetinju svih nas, bez izuzetka?
Zašto bi Bošnjak, Albanac, Srbin, Hrvat, Rom, ili bilo ko drugi, a ko je vjekovima utemeljen na teritoriji današnje Crne Gore, morao da prihvati tuđi mit kao svoj?
Zašto bi građanska država tražila metafizičko jedinstvo umjesto političkog dogovora?

Takvi pokušaji ne vode pomirenju, već homogenizaciji jednih protiv drugih a takva vrsta homogenizacije, kada se spakuje u ukrasni papir “građanstva”, postaje najopasnija. Kad je smjestimo na Balkan postaje sasvim neprihvatljiva.
Ona pretpostavlja da različitosti postoje samo dok ne smetaju dominantnoj interpretaciji „većinskog“ naroda, ako on uopšte postoji kod nas. Kada zasmetaju oni koji drugačije misle onda se proglase i optuže “manje crnogorskima”.

Ako Crna Gora zaista želi da bude snažna, stabilna i građanska, onda mora da nauči elementarnu lekciju pluralizma da svaki narod poštuje simboliku onog drugog.
Niko u Crnoj Gori, na sreću, nema monopol nad “svetinjama”, kako god ih nazivao.
Lovćen može biti simbol jednima, ali ne mora, pa i nije i ne smije svima.
Građanska država kakvu gradimo ne počiva na jednom mitu, nego na pravilima koja omogućavaju da svako ima pravo na svoj mit.

Zato je ideal “jedne svete planine za sve koji žive u Crnoj Gori ”, koliko god zvučao nekome poetično, zapravo duboko antidemokratski naročito kad se tome doda ono što se često dodaje da kome se ne sviđa ima drugu državu pa neka ide u Sarajevo ili pod Avalu.
Budimo iskreni, ta teza o svetoj planini je i prilično komična u svojoj težnji da Ararat pretvori u planinu iznad Cetinja.

Crna Gora neće biti jača tako što će se svi pretvarati da vjeruju u iste priče koje su po karakteru jeftine bajke. Biće jača tek kada prestane da ih nameće i kad oni koji to rade počnu da to shvataju.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)