Piše: SIBIN
Za Literaturu Moris Blanšo veli da je „bogato boravište tišine nasuprot nepodnošljivoj veličini govora.“ Oslušnimo: sa mreža dopire nepodnošljivo, anonimno mrmljanje koje od svakodnevnice pravi jedini svoj predmet interesovanja. Ostavimo, dakle, nešto i za sjutra!
Da li je danas, u Crnoj Gori, moguće se baviti tekstom a da on nužno nije istorijski ili politički? Može li se nasuprot toj krutosti i ozbiljnosti, vertikalnoj vječnosti i sakralizovanoj istoriji, u pomoć prizvati poezija? Riječ koja za suštinu ima samo ono lijepo, što je okrenulo lice svakoj aktuelnosti.
Ali, za to je svakako potreban ogroman rad kulture koja za cilj ima proizvodnju publike drukčije nego što je ova ovdje, začaurena u nepodnošljivoj klimi konačnog i smještenog u pitanju: ko kome daje, zapravo, pravo da bude u pravu?
Umjesto pretendovanja na istinu, zašto ne birati ljepotu, njen magični veo koji na duh profinjenije djeluje?
Ideolog je, po suštini, biće apsolutno lišeno kreacije. Otud se i pokušalo sa stvaranjem novog čovjeka koji će nastati na pragu, rezu, nasilno nametnutom diskursu o zvanično uspostavljenoj vrijednosti koju je dužan da neupitno slijedi.
U prilog rečenom, ne bi bilo zgoreg da pročitamo kako je to S. Vinaver prepoznao i opisao uspon fašizma u Njemačkoj: to je bio, dakle, jedan nasilan momenat vještačkog koji je računao da gomilu opije pričom o nekakvoj mitskoj izabranosti.
Tada, u Njemačkoj, kultura je bila na najnižim mogućim granama i zloupotrebljena služila je u svrhu programa koji je grmio kako je sve evropsko, u stvari, germansko!
Ukoliko između istorije i politike ne smognemo snage napraviti delezovsku liniju bjeksta ka Literaturi, poješće nas jedna preglomazna priča o nama koju pričamo o sebi bez imalo vjere u taj projekat.
