Piše: Bećir Vuković
Na Vidovdan – dan kad su Srbi ušli u vječnost – svijet je obišla agencijska vijest:
“Andrija Mandić lider Srba u Crnoj Gori – ponio je Orden srpske zastave I stepena.
Na Vidovdan, kad se odredila srpska nacija u njenom novovekovnom poimanju, ispred Srba u Crnoj Gori ponijeti srpsku zastavu, najveća je čast koju pojedinac može da doživi.”
Ovoj vijesti ja bih dodao još nekoliko riječi:
Sve srpsko – i – svo srpstvo – vaskrsava sa Kosovske grobnice.
To vaskrsnuće bila je inspiracija pokoljenjima Srba, a među njima i generacijama Mandića – krv prolijevati za vjeru i srpstvo, da bi u naše dane, u moderno doba, jedan njihov potomak Andrija, ponio srpsku zastavu ispred svih, i živih i vaskrsnulih.
Veseli se danas na Vidovdan prah Mandića stradalih od komunističkih zločinaca na Pasjem groblju, veseli se prah Miljana Mandića na kojeg su oburdali planinu, veseli se prah Ilije Mandića, Sreskog načelnika, i učesnika Velike Podgoričke Skupštine, koga su zelenaši mučki ubili na vratima svete Moračke lavre.
Veseli se prah oca Vlatka koji je kod generacija mladih Srba razvijao – svijest o srpstvu – i izveo ih na pravi put.
Danas u vaskolikom srpstvu nema ljepšeg i tvrđeg groba, od groba Miljana Mandića. A njegov mramor je cijela planine. Dok su komunisti rušili planinu i pravili mramor Miljana Mandića, eksplozija se čula do Raške, i ravnog Kosova.
Danas, na Vidovdan, na vrhu Sinjavine, vijori se srpska zastava, koju je donio sinovac Andrija.
To je ona srpska zastava – trobojka – koja se vijori od Amerike do Rusije, od Skandinavije pa do južnih mora, od Zvečana do Romanije, koja se vijori na crnogorskom kršu, i mostovima i kućama.
U doba najezde antisrpstva, u naše vrijeme kad među Srbima ima nebrojeno izdajnika, evo jednog brata Srbina iz naših Brda, koji u prestonom Beogradu prima Orden srpske zastave najvišeg reda.
Sa srećom!
