Anđelka Jovović: Vratili su nas sa granice Crne Gore, nijesu nam dali da sahranimo oca, neka se stide oni koji su donijeli tu odluku!

Anđelka Jovović: Vratili su nas sa granice Crne Gore, nijesu nam dali da sahranimo oca, neka se stide oni koji su donijeli tu odluku!

Tri sestre koje žive u Beogradu nijesu mogle preći crnogorsku granicu kako bi prisustvovale sahrani oca. Prošle su sve moguće testove, rezultati bili negativni, bili u Ambasadi Crne Gore u Beogradu, kontaktirali Ambasadu Srbije u Podgorici, došli sa papirima, ali na kraju ništa.

Anđelka Milutina Jovović ispričala je da su 30.juna u popodnevnim časovima, primili, za njih tužnu vijest, da im je preminuo otac u opštoj bolnici u Baru, od posledice infarkta miokarda.

“Tada za nas kreće odiseja, motivisana samo jednim ciljem – da dođemo ocu na sahranu i da budemo uz našu divnu majku. Nažalost, naša želja da budemo toga dana tamo, vođena iskonskom ljubavlju, prema preminulom ocu, ostala je neostvarena.

Već narednog jutra, 1.jula, zajedno sa svojim sestrama, Sanjom i Dankom, odlazim u Ambasadu Crne Gore. Ja sam ušla na razgovor kod službenice ambasade. Objasnila sam joj šta je razlog mog dolaska. Rekla mi je da postoji procedura za takve situacije, koju treba odraditi i da se nakon toga dobija dozvola za ulazak u Crnu Goru u trajanju od 72 sata. Rečeno mi je da je potrebno imati negativan PCR test na Covid 19, ne stariji od 24 časa i da se obratimo Ambasadi Republike Srbije u Crnoj Gori.

Nakon razgovora, odlazimo u Institut za javno zdravlje Srbije Dr. Milan Jovanović Batut. Zahvaljujući ljubaznom osoblju instututa i njihovom razumijevanju za našu situaciju, odmah su nam uzeti brisevi za izradu neophodnog PCR testa. U međuvremenu, šaljemo zahtjev Ambasadi Srbije, sa našim ličnim podacima i potvrdom smrti našeg oca, a koji je ambasada proslijedila nadležnim institucijama u Crnoj Gori.

Sjutradan, nešto prije ponoći, dobijamo na imejl rezultate PCR testova, svi negativni., dan kasnije ih prosleđujemo Ambasadi Srbije, da kompletira naš zahtjev i krećemo ka granici.

Nakon dolaska na granični prelaz Dobrakovo, granična policija nas informiše da prvo moramo da odemo kod sanitarnog inspektora na razgovor. Iznijeli smo mu našu situaciju i svrhu našeg dolaska, rekao je da ne može da nam izda rješenje na 72 sata, u najboljem slučaju će to biti 24 časa. Pitao nas je gdje će nam otac biti sahranjen. Kada smo mu rekle da je njegova želja da bude sahranjen u svom voljenom Zabrđu u Pivi, rekao je da ako nam se odobri ulazak, moramo da idemo pravo u Pivu, ali svakako prije toga nam treba odobrenje od strane policije, koje on nije imao u svojoj bazi podataka.

Vratili smo se kod policije. Uzeli su naše podatke, proslijedili Podgorici i rekli da za ovakve slučajeve se odobrava ulazak na 72 sata i da sačekamo. Nakon duže od dva sata čekanja, policajac nam je prišao i rekao da nam je odobren ulazak, da on sada ide do sanitarnog inspektora da ga informiše, a onda će se on konsultovati sa svojim pretpostavljenima i da će nas obavijestiti kada treba da odemo ponovo do njega.

Puni nade da ćemo završiti višečasovno čekanje i dobiti rješenje od sanitarnog inspektora, dobijamo još jedan hladan tuš. Sanitarni inspektor je rekao da naš zahtjev nije odobren i da ne može da izda rješenje. Pitala sam ga kako je odbijen, kada nas je lično pripadnik policije obavijestio da nam je ulazak dozvoljen, on je rekao da je prvo dozvoljen a onda revidiran, odnosno odbijen. Na moje pitanje ko ga je odbio, rekao je Podgorica.

Zamolio me je da sačekam ispred zagrade, da ponovo telefonira. Posle nekih pola sata rekao je da ne može da učini ništa. Na naše pitanje, zar nisu dovoljni negativni PCR testovi i potvrda o smrti našeg oca, kao i da NKT odobrava sahrane samo u najužem krugu porodice i da smo mi ta porodica, zatražio je da vidi test, pogledao je, slegao ramenima i rekao da mu je žao, ali da mi nemamo crnogorske isprave i da NKT nije saglasan sa našim ulaskom u Crnu Goru.

Nakon četiri sata čekanja, u žalosti za preminulim ocem, razmišljanja kako li je sada našoj majci koja se nada da će nas videti, ušle smo u kola i krenule nazad.

Postavljamo pitanje, zašto nam je uskraćen ulazak, a ispoštovali smo sve instrukcije koje smo dobili od službenice ambasade u Beogradu? Osećamo se obmanuto i izigrano, jer smo vjerovale da će sve biti onako kako nam je i rečeno.

Odrasle smo u Nikšiću gdje smo završile osnovnu i srednju školu, a moja mlađa sestra i fakultet u Podgorici. U našim venama teče krv oba roditelja. Ponosno smo isticale, a i dalje ćemo, naše porijeklo. To su naše dvije kuće. Ni u najstrašnijem snu nismo mogle da zamislimo, da će jednog dana, najtužnijeg od svih do sada, vrata jedne kuće ostati zatvorena za nas”, ispričala je Anđelka Jovović.

Related posts

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *