Ima neke ovozemaljske pravde u činjenici da je u Srbiji jedan „liberal“ dobio nadimak „Đitler“, a da je u Americi desetak godina kasnije predsjednik Bajden postao „Dženosajd Džo“. Kada izaberete da budućnost svoje zemlje podredite ružnoj prošlosti, malo je bitno koliko je stvarno ružna, teško će vaša zemlja izbjeći ružnu budućnost – ali još teže ćete izbjeći da usput i sami budete poružnjeni i ogađeni.
Najvažniji državni praznik u mnogim zemljama, uglavnom u onima koje su bile kolonije, jeste Dan nezavisnosti. U mladim podsaharskim državama, najsiromašnijim na svijetu, to je odavno postao, za vlasti, najrizičniji dan u godini. Tada njihovi stanovnici podvuku crtu i shvate koliko loše žive i koliko je obećanje nezavisnosti iznevjereno; koliko toga je u njihovim životima ostalo beznadežno, gladno, oskudno i prečesto ponižavajuće.
Zato je Dan nezavisnosti praznik kada u afričkim zemljama umiju da počnu masovni protesti koje je teško kontrolisati. Nerijetko završe u pljačkanju radnji i imovine, posebno libanskih (na zapadu velikog potkontinenta) i indijskih (na istoku) „gospodara“ ekonomija ovih država. Nema u „Crnoj Africi“ mnogo toga što se može opljačkati, i stvari se, često same od sebe, par dana kasnije vrate u poražavajuću normalnost.
I u najbogatijoj zemlji na svijetu, bivšoj koloniji koju su prisvojili bjelački kolonisti, kao i druge u obje Amerike, glavni izuzetak jeste Haiti, 4. jul, dan kada je prije 250 godina proglasila nezavisnost od Kraljevine Velike Britanije, bio je povod da se podvuče crta. Slika odavno nije bila pesimističkija. Frustracije i nezadovoljstvo su samo tokom građanskog rata bili veći, pa ne čudi da je mnogo više katastrofičara nego optimista.
Dejvid Ignatijus, kolumnista Vašington posta, piše da je Amerika danas „zemlja koja istovremeno sija i propada“. Johan Norberg se pita: „Da li je sudbina Amerike da opada i pada“ i da li ističe vrijeme za „američki eksperiment“, koji je počeo prije 250 godina?
(SRPSKI KOMPAS)
