Amateri svih zemalja, ujedinite se

Piše: Dr Radoje Femić

Veliku prašinu u amaterskim književnim krugovima podigao je jedan sasvim razložan tekst o konceptu Ratkovićevih večeri poezije u Bijelom Polju. Naime, posljednjih godina na ovoj manifestaciji nije moguće čuti kreativni nastup bilo kojeg stvaraoca za kojeg se opravdano sumnja da piše na srpskom jeziku i pripada korpusu srpske književnosti u Crnoj Gori.

Međutim, zabuna u amaterskim krugovima, pa i histerična galama, indukovana je nepoznavanjem elementarnog redosljeda stvari: naime, da bi neko bio srpski stvaralac, potrebno je najprije da bude stvaralac. Zato ovaj tekst i nije namijenjen zajapurenim entuzijastima koji skoro svake nedjelje iz svoje „genijalne“ radionice izvuku novi švrakopis, što je samo po sebi komično.

Međutim, imajući u vidu nedužno drveće koje u svrhu proizvodnje papira mora da se posiječe da bi amateri objavili svoju smijuriju, čovjeka prožme neka istinska tuga. Ništa su suze Grete Tumberg pri mom očaju kad vidim šta se sve pečata i ko se sve uživio u tragikomičnu ulogu pisca.

Svaka pripizdina u Crnoj Gori najednom je postala epicentar neprepoznatih književnih genijalaca, za koje je nekada postojao prikladan i dostojanstven, a istovremeno sažaljiv pojam – zavičajni stvaraoci. I umjesto da se zadovolje time, počeli su, s elanom posleratnih pjesnika obnove i izgradnje, da jurišaju na kanon domaće i svjetske književnosti.

Nimalo ne uvažavajući folklornu gnomu – Mnogo je mačku goveđa glava – oni uprežu svoje kočije (anahronizam je omiljeni stilski efekat te družine!) i kreću na put ka Štokholmu, nadajući se da će ih u međuvremenu sustići i vijest da su dobitnici Nobelove nagrade, te da im se sav trud isplatio.

Amateri svih boja redovno se javljaju na konkurse lokalnih i državnih ureda kojima se sufinansiraju uporni i istrajni aplikanti, a ne umjetnici, što se na kraju redovno pretvara u torturu debiliteta, što rekao jedan nekad ozbiljan postmodernista kojeg ovi amateri sada svojataju.

Terminalna faza amaterske agresije jeste spremnost da se ućutka svako ko ovaj naopaki poredak uopšte primijeti, a kamoli javno razobliči. Ne trebaju amateri književnog kritičkog arbitra, odomaćili se u palanačkoj žabokrečini i jurišaju na svakog ko im ustalasa prijatnost ekosistema u kojem vegetiraju.

K tome valja dodati i ljutnju i prijetnje kad se, na neartikulisani lavež, figurativno pošalju u prostor uterusne preegzistencije.

Da bi u književnosti (i u društvu uopšte!) počelo da se razdvaja žito od kukolja, potrebno je prvo razumjeti da književna manifestacija mora da ima pristojnu kreativnu pretpostavku, a ne da liči na Dane borovnice na kojima će neki đuveglija iz dijaspore očijukati s pristasalim domaćicama.

Dakle, razvoj turizma, sjevera, agrara i ostalih industrija svakako treba podržati, a književnost napokon pustiti da odahne od diletanata. Inače će književni život krahirati na te grane da ni timovi arheologa neće moći da izrudare poslednjeg izumrlog čitaoca.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)