Piše Emilo Labudović
Stisle magle i zakrilile vidik, ni prst pred okom se čestito ne nazire, kiše tuku pljuskovima, kao da se svete za sve one dane koji su mirisali na ljeto, vlaga u kosti zalazi i sve pojačava osećaj vanvremenosti. Ali, i bez kalendara, i kroz najgušću maglu, lijepo se vidi da je vrijeme – potonje. Mada, što sjećanje, što istorija i hronike svjedoče da onih „prednjih“ kod nas skoro i da nije bilo.
Jesen je, vrijeme kad mnogo toga pada. Padaju kiše, pada lišće, padaju prezreli plodovi, u srećnim zemljama padaju vlade i predsjednici… A kako mi ne spadamo u te „srećne“ kod nas i kad se padne traje se i opstaje mimo svih pravila i rezona. Niko normalan više ne može da razluči pade li nam Vlada, čiji nam je Predsjednik, za koga nam „rade“ ministri, ko nam i po kojim zakonima sve sudi i presuđuje. Jer, Dritan je i dalje bitan, Milo je i dalje „sviju nas“, ona Mugoška pušta ali ne popušta, nego bi i da novom funkcijom naplati „puštanje i nepuštanje“… Božje nam se zore ne zna, ali se pouzdano zna (i vidi) da još ne sviće i da ni sam Bog nema računicu kad će da razdani.
A da slučajno ne bi svanulo i da se ne bi vidjelo koliko su nam nagnali majku majčinu, ovaj mrak, ovaj smrad i ova nedođija se mora – braniti. Arsenal „odbrane“ je raznovrstan, a branitelji su razvrstani u kolone ustavobranitelja, belvederaša i, odnedavno, vikača pred Skupštinom. Pa kad posustanu na jednom, eto ih na drugom frontu, jednako bučni i raspamećeni. Da Ukrajina zna za njih, zlatom bi ih platila.
Da ne bude grke, pravo na odbranu je sveto pravo demokratije. Čak i onda kad je na ivici groteske. I ne bih na to trošio ni svoje ni vrijeme eventualnih čitalaca ovih redova da nije jučerašnjeg skupa pred Skupštinom. Za razliku od njih koji su sva naša okupljanja minimizirali, rasturali pendrecima, trovali bojnim otrovima, ja o njihovom skupu neću ni mjerom ni zlonamjerom, mada bih Jeftu toplo preporučio skraćeni kurs kod DF. Ono što mi je privuklo pažnju jeste uzvik jednog koji se bješe iprsio u ime navodnih organizatora (kao da se ne zna ko krčka taj otporaški čorbuljak) i zaprijeti da ćemo „ukoliko oni (to bi trebalo da smo mi) ne ispune zahtjeve skupa, mi (a to su valjda oni) znati šta treba da nam urade“!!!
Da ih ne znamo, da tu stokupljevinu ogrnutu zastavama (falio je još samo Tompson pa da sve liči na urlike „lavica“) nijesmo već toliko puta „izbrojili i izmjerili“, pa da se čovjek i naježi. Ovako, sve je do grohota podsjetilo na onu čuvenu anegdotu kada je jedna ovdašnja osnovna organizacija Saveza komunista, daleke 1968. godine, zatražila da se trupe Varšavskog pakta povuku iz Čehoslovačke, i zaprijetila da će se, ukoliko se njihov zahtjev ne ispuni, OPET SASTATI!!!
Hoće li Jefto i „jeftovi“ još koji put prirediti ovaj jeftini performans, na njima je, mada im i dalje preporučujem kurs kod Andrije, Milana, Meda i ostalih. Ali, okupljenima ili ne, iskrena preporuka: ne prijetite. Jer, ima i nas. I ne čačkajte mečku, našu a ne rusku, može vam se lako dogoditi da je isčačkate. A to ne bi bilo dobro ni za koga.
Ene, čačkaju mečku neznaveni, umišljeni, osioni, bahati, nenaviknuti da oni pendreci mogu lako i na njihova njegovana i do juče zaštićena leđa slijeteti. Čačkaju mečku a međed ih gleda. Nije samo to što je i sama mečka dovoljna da ih propusti kroz šape, no što će bit ako se i međed naljuti što mu ono diraju i zadevaju đevojku. I eto pičvajza.
I kakva je sličnost Don Mila i Zelenog. Opstati na vlasti i po cenu velkikog krvoprolića. Ovaj prvi je već podjelio narod na montengrine i Crnogorce, a ovaj drugi po ko zna koji put pokušava uvući svijet u III sv. rat.
Emilo je, zna on najbolje zbog čega, najpozvaniji da piše o ovome i da piše baš ovako. Pa g. Labudoviću hvala Vam i nastavite!!!