Ako je i oteto – naše je, ne priznajemo otimačinu!

Piše: Saša Mirić, istoričar i publicista

Nespojivo je da vjernik Srpske pravoslavne crkve izjavi kako je nerealno da država Crna Gora povuče priznanje samoproglašene države Kosovo. Ako se i našao takav, onda je sasvim logično da se postavi pitanje da li neka od njegovih izjava nije bila sasvim iskrena, ona kojom je kategorički odbacio mogućnost otpriznavanja lažne države Kosovo ili možda ona u kojoj je potvrdio da je vjernik Srpske pravoslavne crkve?! Jer, jedno sa drugim nikako ne ide! A, onda se na to kaleme i druga logična pitanja.

Da li je izjava o pripadnosti Srpskoj pravoslavnoj crkvi možda bila samo trik za dobijanje povjerenja vjernika Srpske pravoslavne crkve? Da li se taj zapitao da li svojim „priznavanjem“ lažne države Kosovo možda vrijeđa osjećanja vjernika Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori i šire, a vjerovatno i sve slobodnomisleće ljude na planeti koji drže do međunarodnog prava? Da li se zapitao da li svojim stavom o lažnoj državi Kosovo možda vrijeđa upravo i Srpsku pravoslavnu crkvu čiji je vjernik, kako tvrdi, jer je baš ta Crkva zajedno sa narodom stvarala srpsku državu na prostoru Kosova i Metohije, kao što je uostalom zajedno sa narodom kasnije stvorila i državu Crnu Goru? Možda su države na tom čuvenom Zapadu stvarane drugačije, ali kod Srba države su uvijek stvarali, razvijali i uzdizali zajedno narod i Crkva. To je istorijska istina, koliko god da se ne uklapa u „zapadne standarde“.
Da li je mogao da bude malo taktičniji pa da izbjegne odgovor pitanje o tome, ili da barem iznese neutralan stav da je to osjetljiva tema za veliki broj ljudi u Crnoj Gori koji imaju lični emotivni odnos o tome, i da će se u Crnoj Gori u budućem vremenu voditi društveni dijalog na tu temu? Barem da narodu ne dosipa so u otvorenu ranu.

I još pitanja… Da li je svjestan da odnos srpskog naroda u Crnoj Gori prema pitanju Kosova i Metohije, najmanje ima veze sa državom Srbijom? Ne, to je njihova rana, njina postojbina odakle su izbjegli, za kojom pate i žude do današnjih dana. Pa, neka još jednom pročita ili odsluša „Onamo namo“ od crnogorskog kralja Nikole i valjda će mu biti jasno! Valjda će shvatiti da su Kosovo i Metohija srpski zauvijek, i ovozemaljske sile ne mogu to da promjene, koliko god da su silni. Ako je i oteto – naše je, ne priznajemo otimačinu!

Na kraju, ako se pokazalo kao realno da neke države članice Ujedinjenih nacija iz Afrike ili Azije povuku priznanje lažne države Kosovo, zašto je onda nerealno da se to pitanje aktuelizuje u Crnoj Gori gdje najmanje polovina stanovnika ima lični odnos prema Kosovu i Metohiji – zavičaju njihovih đedova tamo „za brda ona“ gdje je njihov dom, gdje je razoreni dvor njihovog cara, gdje su njihove crkve i manastiri, njihov Prizren i njihovi Dečani sveti?! Da li je to onda nepoštovanje i vrijeđanje velikog broja stanovnika Crne Gore?! Pa, može se valjda barem postaviti pitanje i razgovarati o tome. Zar to nije demokratski?! I, ako se svi toliko kunu u zapadnu demokratiju, bilo bi sasvim primjereno da o nekim važnim pitanjima odlučuje narod na referendumu. Koji bi bio većinski odgovor na eventualnom referendumu u Crnoj Gori sa pitanjem: Da li ste za povlačenje priznanja Kosova?