U zemlji gdje su bajke odavno izgubile konkurenciju pred stvarnošću, posebno mjesto zauzima legenda o Aco Đukanović – čovjeku koji nije samo uspio da postane multimilioner, već, po svemu sudeći, i pionir podzemne infrastrukture specijalne namjene.

Dok su obični smrtnici čekali u redovima i popunjavali uplatnice, negdje ispod površine – kako legenda kaže – postojao je diskretan, efikasan i nadasve praktičan prolaz koji je vodio pravo do trezora Centralna banka Crne Gore.

Danas tog prolaza nema. To tvrdi Centralna banka. Ali – i tu dolazimo do vrhunca institucionalne iskrenosti – ne tvrdi da ga nikada nije bilo. Drugim riječima: prolaz je nestao, ali sjećanje na mogućnost njegovog postojanja ostaje pažljivo netaknuto. Kao da je riječ o kulturnom nasljeđu, a ne o potencijalno najzanimljivijem građevinskom projektu u savremenoj finansijskoj istoriji Crne Gore.

Pa se nameće jedno krajnje nepristojno pitanje: u kojem je to tačno periodu vlasnik Prva banka Crne Gore imao privilegiju da funkcioniše po principu “direktan pristup – bez gužve, bez svjedoka”? Da li je to bio eksperimentalni projekat iz faze kada su institucije još tražile sebe? Ili standardna praksa u vremenu kada su linije između javnog i privatnog bile… fleksibilnije nego danas?

Ako prolaz nikada nije postojao – zašto ga se negira tako oprezno, gotovo s poštovanjem prema njegovoj hipotetičkoj egzistenciji? A ako jeste – ko je, kada i po čijem odobrenju odlučio da ga “ukine”? I još važnije: da li je ukinut fizički ili samo u narativu?

Možda je pravi problem u tome što je ova priča suviše logična za društvo koje je naviklo na nelogičnosti. Jer, u sistemu gdje su privilegije često nevidljive, ali opipljive, ideja o podzemnom prolazu ne djeluje kao teorija zavjere – nego kao metafora. Nečega što ne treba da postoji, ali nekako uvijek pronađe način.

I zato, možda prolaz danas zaista ne postoji. Samo što to, u ovoj priči, nije ni najvažniji detalj.

Tagovi