Piše: Emilo Labudović
Po neprikosnovenim zakonima logike, svaka negacija mora da ima afirmaciju, ili, prevedeno na jezik svakodnevice, svako „ne volim, ne poštujem, ne cijenim… itd“ mora da ima ono „volim, poštujem, cijenim…“! Istrajavati samo na jednoj opciji niti je logično niti je moguće, i samo svjedoči ili o nesigurnosti izbora, ili njegovoj nametnutosti, a u svakom slučaju asocira na kukavičluk, lični i građanski.
I kad smo već kod logike, logično je da jedan broj građana Srbije ne voli Vučića. Jer, u svim iole demokratskim zemljama svijeta ima i jednih i drugih, a njihov odnos se reguliše izbornim rezultatom. Ali, kao malo gdje u svijetu, oni koji „ne vole, ne cijene i ne poštuju“ u Srbiji, bez obzira što ih je izborni rezultat svrstao „u male“, hoće na prečac, bez izbora i redovnog postupka, ulicom i uličnom zajebancijom do ludila, da se ratosiljaju Vučića. Jer misle da im je on prva i poslednja prepreka do cilja.
Cilj je nesumnjivo vlast, a ko, sa kim i kakva, ni oni sami nemaju pojma. E, sad, koliko im je on zaista zapeo u grlu a koliko im je to sa strane došapnuto (i plaćeno), druga je stvar. I kako god i kakvi god da su motivi te atavističke mržnje, logika stvari i politička logika traže sledeći odgovor: nećemo Vučića, a hoćemo…! Jer, po sili zakona, Vučića, ukoliko je sve do njega, uskoro neće biti na Andrićevom vijencu, ali ostaje pitanje svih pitanja: šta i kako poslije njega?
E upravo u onim tačkicama gore krije se sva tragikomedija stanja u Srbiji, jer oni koji neće legitimnog predsjednika koga hoće. Blokaderi neće političare, političari bi blokadere, ali samo na mobu. Te rogove u vreći ni sam Bog ne bi posložio. A i što bi kad će im „voljenog druga predsjednika“ i onako izabrati negdje u Londonu i Briselu i dojaviti im koja im je izborna volja! A kad logika, ona elementarna, zdravorazumska, zataji, kad zavlada „pobjednička“ euforija, onda je svaki izbor moguć. Ruku pod ruku sa izborom idu i posledice. Uostalom, Srbija je to već iskusila i dobro pamti šta je dobila i imala nakon što je silom svrgla i prodala Slobodana Miloševića. A ako je sjećanje baš i ne služi, neka se prisjeti naših Zdravka Krivokapića i Jakova Milatovića.
Blokaderi i mrzioci aktuelne Srbije neskriveno su se izjasnili da „ne vole, ne poštuju i ne cijene“ nacionalnu „trobojku“!? Ubiše se od posla da je izgaze, popišaju i prekreče gdje god je ima. Koliko god izgledalo blentavo odricati se jednog od stubova državnog i nacionalnog identiteta, oni imaju pravo na tu svoju bolesnu viziju Srbije bez tradicije, ali normalno i logično bi bilo da kažu koju i kakvu nude.
Jer, država bez zastave i nije država. Ne sumnjam da će (im) ponuditi neku drgačiju, a šta bi to značilo samo neka se prisjete Ranka i Mila i njihvog čerečenja nacionalnog bića svojih građana. Glogov kolac koji su novom himnom i zastavom njih dvojica poboli u tradicionalnu Crnu Goru i nakon skoro trideset godina drže je nepomirljivo posvađanom i podijljenom. Uopšte ne sumnjam da bi, ako bi im to nekako i pošlo za rukom, i u Srbiji bilo isto.
Dijelu građana Srbije se, takođe, ne sviđaju ni Srpska pravoslavna crkva i njeno ustrojstvo i htjeli bi da je refirmišu. Istorija uči da su sve sve reforme kroz koje je Crkva kao institucija prošla neminovno završile raskolom i podjelama. A o tome kakvu bi i koliko reformisanu željeli u Srbiji, ideolozi blokaderskog ustanka ćute. Ne znaju, ali znaju da ovu ne vole. Ne znaju i, očigledno, čekaju novi nacrt iz Vatikana ili odnekud drugo. Ali, ono što bi, ako imaju i grama mozga u tintarama, morali da znaju jesu posledice tog bolesnog nauma. Ako ne znaju, eno im primjera Ukrajine i evo im primjera Crne Gore.
Ne sumnjam da bi se i kod njih našao neki Miraš, ali neka se samo sjete šta se desilo kad je čuveni raskolnički „dvojac“, Mića i Ranja, pokušali da vaspostavi novu, partijsku, crkvu u Crnoj Gori. Dobili su u istoriji ovog podneblja nezapamćeni odgovor vjerujućeg i normalnog naroda. Jer, crkva je milenujumski temelj države, a vlade i predsjednici su od danas do sjutra.
Biti protiv nečega (ili protiv svega) a ne biti za nešto drugo, samo je dokaz logike stada, beslovesnih ovaca koje se same podaturaju za šišanje. Država i državna politika su nešto mnogo ozbiljnije. I ne iscrpljuju se u divljanju, pravljenju buke, štete i idiotskom istrajavanju u besmislu.
Državna politika je nalik šahu, i šašista koji ne zna bar tri svoja i protivnikova poteza unaprijed – običan je pacer. A takvi ne dobijaju ni partiju ni turnir.
I sve dok im je „pješački prelaz srce Srbije“ a „trobojka“ za pod noge i crvenu farbu, gospoda blokaderi uzalud kreče. Pardon, farbaju.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
