A „SEDMAK ČOBANIN“ BI NA (OD)MAH DA UZME TITULU POČASNOG PREDSJEDNIKA CRNE GORE!

Piše: Momčilo D. Pejović

 

Kraćeg govora a veće i jače dreke nije bilo, na Cetinju prijestolnome gradu pod dno Lovćen planine ponosite, od jednog vladara – diktatora, predsjednika kojemu je bilo (pre)ostalo nekoliko noćnih sati pa da se zvanično otkotrlja i strmoglavi sa fotelje državnika i predsjednika jedne „demokratske, ekološke“, slobodne suverene i nezavisno-natovske državice, koja daje „značajan doprinos“ snazi toga „vojnoga saveza“ u kojem se sada nalazi 31 država, a koje ga čine najjačom vojnom silom (sa)kupljenom u jednom „humanitarnom pohodu“ prema svima onima koji bi se drznuli da pruže otpor takvoj (vele)sili!

Naravno, NATO-vski savez – (Sjevernoatlantska alijansa) ili tzv. „stražar svjetskog poretka“ (ni)kome ne „prijeti“ već samo „uspostavlja“ red, mir i poredak kako u Evropi tako u cijelom svijetu i to „od strateškog i benefitnog značaja“ za sve njegove članice u cilju „slobodnog protoka ljudi, usluga, roba i kapitala!?

Taj „silni, zaumni i bezumni“ govornik bio je po drugi put uzeo mandat predsjednika države nezasluženo odnosno poslije režiranog, simulirano-odigranog „državnog udara“ sa kojim ga je iznudio od građana, njegovih pristalica, onih iz inostranstva, kupovinom i uz duplikate ličnih karata, i ko zna sve kojih „mafijaško-trgovačkih poslova“ iz „svijt(l)a biznisa“ sa kojim je još od ranih političkih dana učio se „kalkulisati“, baratati i manipulisati! Ovoga puta, iako bijaše po redu treći, a „treća (ni)je sreća“, nije uspio! A samo se htio domognuti „još ovaj put“ njemu „prirasle“ predsjedničke fotelje, i za eure „mnogo voljenog“ Monten(ij)egra!

Nije to ličilo na otmen i mudar govor jednog, da je kojim slučajem riječ o stamenom državniku i predsjedniku, koji bi časno sišao sa trona-prijestola i ustupio ga onome mlađem i rječitijem, što izvojeva čistu i znatno ubjedljivu pobjedu u drugom predsjedničkom izbornom krugu! Taj njegov govor bio je samo jedan prostački, politički plač pomiješan sa kuknjavom i bahatim ređanjem rezultata od „istorijskog značaja“, koje je personifikovao niko drugi do on, nesmjenjivi stranački lider D(R)PS-ovaca, sedmostruki nosilac „premijerskog pojasa“! A, ujedno je to bio i vapaj da mu se pruži politička podrška, pomoć, oda priznanje ili okači zlatni crnogorski orden prvoga reda za „najrazvijeniju ekonomiju na Zapadnom Balkanu“, sa kojom je uspio da dvije trećine građana u državi Crnoj Gori dovede do prosjačkog štapa i pukog preživljavanja!

Naravno, sada i pod hitno bi „Sedmak Čobanin“ hito uzeti ono što je u zakonu, a na njegovu inicijativu (na)kalemljeno i „uvedeno“ da (po)stoji, kao mogućnost – predviđeno je da može biti promovisan u počasnog predsjednika, ako prethodno nije procesuirana ta(kva) ličnost“!? Hoće da se što prije do(h)vati te (p)očasne titule predsjednika Crne Gore sa kojom bi samo još pet godina uživao odnosno imao imunitet i bio nedodirljiv za državne organe gonjenja, istražne, sudske i policijske, kako u zemlji tako i inostranstvu!? Dakle, bio bi (iz)van (do)hvata zakona za krivična djela i gonjenje ili procesuiranje odnosno pozive kod SDT-a i ostalih zakonskih mogućnosti da ga (op)terete ne samo u njegovoj državi nego ni u Italiji, u kojoj je ne tako (pre)davno „oslobođen“ gonjenja zbog šverca cigareta, jer ga je i tada (za)štitio imunitet državnika!

Znao je on dobro „za jadac“ odnosno svoju veliku političku, državničku i kriminalnu nevolju i boljku, koje mu od posljednje decenije 20. vijeka vise iznad glave kao „Damoklov mač“, pa bi htio da požuri onoga koji je časno sjeo na predsjedničku fotelju da mu što prije i na vrijeme osigura promociju „počasnog predsjednika“ za „ne daj Bože“ i na taj način stekne rezervu od pet narednih godina! A posle toga isteka nešto će već (s)misliti ili neki „alibi“ sigurati, da ne bi uzaludno trošio svoje novce na odbranu i angažovanje biranih od najboljih evropskih advokatskih timova!

Govor, već tada bivšeg, otišlog ili odlazećeg predsjednika Crne Gore, Mila Đukanovića – „Sedmaka Čobanina„, saopšten – (pr)očitan na konferenciji za medije na Cetinju, kako reče bez namjere da „eksplicitnije sumira rezultate ostvarene tokom“ trajanja njegovog diktatorskog režima, koji je sam „personifikovao u dužem“ vremenskom periodu i „čiji istorijski značaj niko realan ne može osporiti“, samo su dokaz i potvrda svega onoga što je i kako je radio u ličnom interesu, kao i interesu svih onih iz najbližeg njegovog okruženja, pored članova uže i šire porodice, zatim svih onih koji su bili zaduženi da odrađuju poslove za njega kao pohlepnog vladara, kuma i prijatelja sa devizom: „Mi znamo kako“ – „Za bolji život“, naravno, njihov!

Misleći da je saopštio svoju punu, pravu i „živu istinu“ medijima i cjelokupnoj crnogorskoj i svjetskoj javnosti, koja neće zavisiti od upita niti od onih koji će pisati o vremenu njegove vladavine, a posebno od strane ozbiljnih i neostrašćenih istoričara, on je tu stavio zaključak, ocjenu i na sve to veliku crnu točku! Takođe, da neće i da niti može biti, iko, ko će demantovati ili čak se osmjeliti da provjerava njegove „personifikovane“ navode i tvrdnje od kako reče odnosno ocijeni svoju vladavinu, da je od „istorijskog značaja“ sve što je postignuto na ukupnom društveno-političkom, privrednom, ekonomskom, prosvjetnom, obrazovnom, naučnom i kulturnom planu za tri decenije njegove autarhične vlasti!

1. Đukanovićev, na Cetinju, posljednji „labudov poj“ otišao je korak dalje dodavši da je „očuvan mir i učvršćen multietnički sklad 90-tih, dok je bijesnio ratni vihor u okruženju“!? Nije valjda da je M. Đukanović bio toliko senilan pa je „zaboravio“ na svoje prvo premijersko zaposlenje i vrijeme prvog premijerskog mandata, kada su se sa njegovim parafom slali pozivi za učešće u „Ratu za mir“, jer je „domovina u opasnosti“ bila, na mnoge poginule i veliki broj ranjenih i ostale žrtve toga bezumnog građanskog rata, a koji su bili sa prostora tadašnje republike Crne Gore?

Naravno, odmah je preskočio i to jednim korakom cijela dva desetljeća i prešao na ekonomiju, kao njegovu uspješnu oblast koju je „apsolvirao“ na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, i bez problema diplomirao!? I tu (se) onako (iz)reče hladno, mnogo politički tupo, veoma neuvjerljivo, a golim okom vidljivo na svakom koraku, gdje mnogi članovi iz brojnih domaćinstava sada strpljivo stoje i čekaju u redovim po narodnim kuhinjama da im se udijeli dnevno humanitarno trebovanje!

U trenutku mu se učini(lo) da je (pre)malo naređao i (iz)rekao, pa je nastavio u svom osionom, nadmenom i arogantnom stilu. A da ne bi bio neodmjeren odnosno da ne bi (pre)tjerao u davanju (pr)ocjene od „istorijskoga značaja“, poput njegovoga negdašnjeg ljutog političkog protivnika dr Novaka Kilibarde, političkog lidera tadašnje Narodne stranke, velikog Srbina a kasnije velikog Crnogorca, koji je u svom „epski nadahnutom“ govoru sa narodnjačkim stilom,  na odru A. Izetbegovića, iznio „zvaničan stav Crne Gore“ davši o pokojniku mnogo visoku političku ocjenu, kada je rekao: „da je on jedna od najkrupnijih ličnosti u sveukupnoj istoriji bošnjačkog naroda“, i naglasio da će ona „svestrano nadjačati ocjenu njegove ličnosti koju izriču njegovi savremenici“; tako je, ipak, M. Đukanović nastavio iako bez primjetne pauze odnosno zastoja i otišao isto tako visoko, a daleko jače i snažnije izrekao se i „personifikovao“ izjavom da je Crna Gora ne samo država, koja se već deceniju i koju godinu više nalazi u „predvorju Evropske Unije“, samo zahvaljujući njemu kao političkoj ličnosti, njegovom ugledu, uspješnom biznisu i dugoj vladavini sa podanicima, biranim kumovima, prijateljima i biznismenima, nego je i „najrazvijenija ekonomija na Zapadnom Balkanu“!

Naravno, zbog takvih postignutih „istorijskih rezultata“ Đukanović je „(…) poručio (…) da se neće povući iz politike, već će iskoristiti „zakonsko pravo“ na titulu počasnog predsjednika: „Danas završavam mandat aktivnog predsjednika, a koristiću zakonsku mogućnost da budem počasni predsjednik„! Tako reče i naglasi svima prisutnima i javnosti, koja je slušala i gledala prenos njegovog rahitičnog, (i)storijskog (iz)govora na Cetinju, nepun dan uoči prestanka mandata i oproštaja od predsjedničke fotelje „evropskog državnika„ odnosno predsjednika! Naravno, ako mu bude moglo biti!? Bi to nešto slično onome odgovoru na pitanje koje mu je negdje davno postavio N. Kilibarda, tokom nekog njihovog neformalnog razgovora prilikom „slučajnog„ susreta, možda skupštinske pauze, pa mu je on odgovorio: „Kad bi (mi) moglo biti„!?   

A na pitanje novinara čime će se baviti, uslijedio je odgovor: „(…) biću posvećen sređivanju svoje arhive, sistematizaciji tog dugog političkog vijeka, jer vjerujem da to može koristiti ne samo za dugotrajnija moja sjećanja, već i nekome ko bi se bavio politikom„!? Tu je dobrano omanuo, jer se iz toga neće imati valjano što naučiti sem da bude pogrešno i teret za onoga ko bude njegove pouke primjenjivao! A njegova „dugotrajna sjećanja„ iz tako „dugog političkog vijeka“ mogu samo (po)služiti za zabavu i pričice djeci uzrasta od dvije do pet godina!

     Treba biti toliko umišljen u svoju sveznajuću pamet, iskustvo i mudrost pa takav govor održati i, naravno, rezigniran, neispunjenih snova da po treći put bude predsjednik države, sada kao politički ostarjeli blavor odlazi u nepovrat, u političku prošlost, na marginama i smetlištu istorije. O sebi je sve rekao i dao najtačniju karakteristiku lične, političke i državničke karijere tokom skoro tro i po decenije vladavine Crnom Gorom! Kratak, ali jasan govor jednog „evropskog državnika“ poput „predsjednika Mila“, nego ko(ga) za sve pa i za njega samoga ako ga razumije i, naravno, ako ga je sam sastavljao!    

      Na kraju govora, u kojem je iznio prikrivenu srdžbu, ljutnju, zavist, ljubomoru, žal što nije uspio da se još jedanput dohvati predsjedničke fotelje, nepovjerenje u nove ličnosti i političku snagu nove pobjedničke stranke „PES-a„, koja je dala mladog, ali i prilično mudrog i politički promišljenog predsjednika, koji ga je poslao u političku prošlost, tada jedino što mu je ostalo bilo je da se malo koriguje, što je i učinio, rekavši ono što se već odavno zna: „(…) Ja vjerujem i u bolju Crnu Goru i u bolju Evropu. Nema vječne vlasti, samo je Crna Gora vječna„!

      Naravno, zaboravio je da naglasi ono što je prije par godina priznao i javno (iz)rekao da „dugo trajanje na vlasti„, ipak, kvari ljude, dakle one koji za lako ne napuštaju drža(v)nu fotelju i benefite! Možda sebe ne ubraja među, njih, takve!? Kada bi se davala karakteristika njegovog govora ili ocjena onda se slobodno može reći da je to bio u punom i pravom smislu egzemplar političkog i obahaćenog licemjerstva od strane jednog odlazećeg predsjednika „evropskog državnika, Mila Čobanina“, a da „Nego ko(ga) „?!

Da je želja za vlašću pojedinih političara i vladara – državnika, posebno sa prostora Balkana u državicama nastalim raspadom one SFR Jugoslavije kao „monolitnog bratstva i jedinstva“ odnosno zajednice „bratskih naroda“, neiscrpna,  neutoljiva i neprolazna glad i žeđ sve do njihove smrtne ure više je nego očigledna i mnogo puta potvrđena u poslednje tri i po decenije njihovog zasebnog,  nezavisnog, političkog i državotvornog bivstvovanja!

A kao najupečatljiviji primjer i obrazac navešćemo sada već bivšeg i od skoro politički poraženog odnosno izgubljenog, pobijeđenog predsjednika i državnika crnogorskog ili monten(ij)egrinskog na predsjedničkim izborima u drugom krugu od 02. aprila tekuće godine ili jednostavnije rečeno imenom i prezimenom u liku i djelu nesmjenjivog stranačkog lidera Mila Đukanović – „Mila Čobanina“ ili kako u narodu od milošte još jednim nazivom (pr)ozvaše „Sedmak(a) Čobanin(a)“, farmera najbrojnijeg političkog stada sada već obezglavljenih drps ovaca! Riječju, dakle, osobi ili političkoj ličnosti i državniku koja je stekla „premijerski pojas sedmi dan“ ili prostije rečeno uspjela je biti tokom „uspješne i pobjedničke karijere“ zasjesti i ostati u premijerskoj fotelji samo sedam puta u tri decenije, što će reći da je sa minimalnim pauzama prekidao trajanje pojedinih mandata! A obaška, uz sve to, nesmjenjivi politički lider stranke D(R)PS-ovaca i, naravno, u dva puna predsjednička mandata u fotelji crnogorskog državnika – predsjednika.

On je „vladar“ koji je kao političar i državnik za nešto više od tri decenije lične i apsolutne vladavine postao  glodar i grobar ukupne crnogorske ekonomije i unuštitelj životnog standarda za više od dvije trećine građana te njemu „mnogo voljene“ i „najljepše države na svijetu“ u kojoj su građani dovedeni do prosjačkog štapa, a on kao političar i državnik, politički lider se enormno obogatio i postao najbogatiji „evropski državnik“ u zemlji u kojoj su građani kao njegovi podanici u potpunosti osiromašili odnosno dovedeni na minimum životne egzistencije sa dnevnim raspoloživim troškovima pukog preživljavanje od svega 2,5 eura (dva i po eura)! Tako nam jasno i dokumentovano, prije nekoliko godina, izračunaše oni zvaničnici u njegovoj državnoj instituciji zvanoj „Monstat“ i odrediše granicu dnevnih životnih potreba njenim građanima „da mogu preživjeti“ dan do sjutra odnosno neće umrijeti – lipsati od gladi!

Niko realan to ne može negirati, ako hoće da pogleda istini u oči i da demantuje već sada bivšeg predsjednika, čiji je govor na Cetinju odnosno „labudov posljednji poj“ ogledalo njegove dugotrajne vlasti, jer odražava sve njegove bitne političke i karakterne osobine kao jednog apsolutiste i diktatora.

Dobro je da se njegove državničke ocjene o „najrazvijenijoj ekonomiji“ ne mogu shvatiti ozbiljno već samo kao „labudov poslednji poj“ sa kojim je sve o sebi rekao! A, ipak, ocjenu njega kao ličnosti, političara i državnika izreći će ne dvorski njegovi istoričari već ozbiljni ljudi koji se bave istorijom kao naukom i koji će bezpristrasno pisti o vladavini jednog „premijera pobjedničkog duha“, a koji je opustošio crnogorsku ekonomiju, osiromašio građane i u „procesu tranzicije“ odnosno organizovanog lopovluka na visokom državnom nivou, koju je „uspješno“  provodio sa svojim podanicima, poltronima, pomagačima i ekspertima „liberalne ekonomije“ sravnio sa zemljom odnosno gotovo sve privatizovao, i to će biti mjerodavno! I, naravno, odnio sa sobom narodno blago postavši među najbogatije evropske i svjetske vladare – premijere odnosno državnike! Neutoljiva je bila njegova politička strast kao glad i žeđ za vlašću i ona je ujedno najtrajnija, najjača, najdublja i neumrla čovejkova karakterna osobina poput predsjednika i premijera njegovoga profila i političkoga kalibra.

Njegova politički bolesna glad i žeđ za vlašću, primjer je rijetko izobličene političke ličnosti, koja je unaprijed imala viziju kako i na koji način sebi pribaviti veliku materijalnu i finansijsku korist! Naravno, sa narodne grbače je skinuti i oglodati građane, dovesti u podređen položaj, osiromašiti ih a sebe obogatiti u punom smislu te riječi i bukvalno tako kako bi status građanina bio podređen kao kmeta u doba feudalizma! Sve što se moglo i što je bilo od koristi on je privatizovao, a na drugoj strani građane osiromašio ostavljajući za sobom uništenu privredu i ekonomiju, a, s druge strane razvio lični i porodični biznis, naravno sa krugom kumova, prijatelja i njemu interesnih „biznismena“ !

Dugo i vešto je sakrivao svoje nezasite lične želje, ambicije, planove i vizije da bi unazad par godina odnosno od političkog poraza na parlamentarnim izborima od 30. avgusta 2020. godine pokazao svoje zube i namjere, ako još ne bude na čelu države koju je velikim dijelom pretvorio u svoj feud! Od tada su mu politička kola obrnula nizbrdo. Naravno da nije priznavao svoj veliki politički poraz nadajući se da će u inostranstvu naći one političare koji će ga podržati, ali je bilo bezuspešno i sam je to iskusio trčeći po Evropi i stižući i do Amerike! Posebno, letom za Pariz a potom nastavio za Ameriku kao privatno-državni posao bezuspješno je završen, iako je od „višeg državnog interesa bio“, kako nam po povratku saopšti i obeća da će kad „bude vrijeme“ reći  svrhu toga privatno-službenoga leta!

Politička podrška je izostala, a mnogo godina je bila pružana za njegov opstanak na vlasti i ujedno se žmirilo na njegovo privatizovanje državnih institucija, korupciju i organizovani kriminal na visokom državnom nivou u institucijama sistema i privredno uništavanje odnosno na „tranzicioni“ proces! Bio je to prostim rječnikom kazano goli lopovluk i otimačina od strane jednog premijera i predsjednika sa njegovom klikom novostvorenih „mladih i uspješnih biznismena“!

Ponadao se bio, kada mu je politička ruka saradnje bila pružena sa njegovim potpisom na bjanko premijerskom čeku na ime dr Dritana Abazovića za sastav manjinsko-većinske „evropske i nove“ 43. Vlade crnogorske, a „bez učešća“ njegovih drps ovaca kao članova, što mu je u potpunosti odgovaralo, jer je po dubini sve ostalo isto ili ponegdje čak i bolje od onoga što je i kako on postavljao! Tada je D. Abazović, ipak, kao i mnogi prije njega sjedio u krilo M. Đukanoviću! Međutim, politički vrlo vješto je uspio mlađani premijer nadmudriti predsjednika i uplesti ga u svoju vješto pripremljenu paukovu političku mrežu! Kasno je bilo kada je predsjednik osjetio da je politički obmanut odnosno preigran i to od onoga koga je ne tako davno u sred parlamenta nazvao „bitango(m)“, pa je mislio osvetiti se srušivši mu tu istu Vladu, a očekujući da će mu neko pružiti političku slamku spasa za dalji opstanak na vlasti!

Nizali su se izborni politički rezultati širom gradova Crne Gore u kojima su trpjeli poraze na lokalnom nivou, a posebno u Podgorici koja je bila pravi odmjer ukupnih snaga pa se već tada uveliko nazirao kraj, koji će uslijediti na predsjedničkim izborima. Bilo je to njegovo državničko finale treće po redu, ali sada sa velikim političkim porazom i to od mnogo mlađeg i politički neiskusnijeg političkog protivnika, čovjeka koji ga je potukao i bacio ne samo na koljena nego sa njim počištio – obrisao politički ring! Neslavan kraj jedne duge vladavine od jedne te iste osobe i jedne stranke koja je važila za „najjaču u najbrojnije stranku“, a čije članstvo je njemu bilo do poslednjeg daha (pr)odano nešto za fotelje, ministarska mjesta, direktorstva, ambasade, kredite i stanove dobijeni sa plaćanjem rata u simoličnom iznosu i na mnogo godina otplatnoga roka i tome slično!

U oproštajnom govoru predsjednika njegove Gore Crne „Sedmak Čobanin“ naglasi svoje ozbiljne namjere ukupnoj javnosti da dobro čuju i da imaju obavezu da će već sada samopromovisati se za počasnog predsjednika, jer je to „po zakonu“ kojem je on kumovao da bi jednoga dana, ako kojim slučajem ne bude po treći put izabran (za)uzeti ono što mu po zakonu (pri)pada, tako da njegov partijski drugar Filip Vujanović ne bude usamljen u tom „zvanju“ odnosno sa tom titulom, a sve po onoj iz vremena kraljevine Nikoline u Crnoj Gori „ja tebe serdare, a ti mene vojvodo“!

Ne ugrabivši da se po treći put popne u fotelju zvaničnog predsjednika „Sedmak Čobanin“ odnosno pastir napuštenog političkog stada dobrano okrunjenih drps ovaca sada kani još pet godina biti na državnim jaslama sa svim beneficijama uz tjelohranitelje, kancelariju, limuzinu i tako dalje! A ne uzeše mu limuzinu sa kojom će se vozati još narednih pet godina, iako zaprijetiše veoma ozbiljno i sa jakim i odlučnim zagonom da će to učiniti!? Na tenane će da „sređuje“ svoju trodecenijski formiranu arhivu, i početi da piše svoje „memoare“ ili naučno-političko (ne)djelo u kojem će (ot)kriti budućim generacijama sve što je prećuta(n)o, a da im to bude pouka i nauk(a) za njihov dalji politički rad!

Brzo će on pisati bez pomoćnika i urednika, savjetnika i dvorski istoričara, a koji će samo sa distance pratiti njegov „umni, stvaralački i naučni rad“! Taj rad bi jednoga dana, jer nikada se ne zna, mogao biti plodan i pretočen u doktorsku tezu, koja bi se mogla prijaviti da bude branjena, makar, kod njegovoga nepriznatog prijatelja ili kako ga okarakterisa „patološkog lažova“! Biće u tom njegovom (ne)djelu memoaristike i beletristike i svega ostalog počev(ši) od šverca duvana, afere seks-trafiking odnosno afera S. Č, pa do (pre)ostalih brojnih afera, ekonomskih eksperimenata, tranzicije, fondova, rasprodaje preduzeća, osnivanja privatnih banaka i privatnog fakulteta njegovog UDG-a i suvlasništva u njemu, posebno o bracovoj odnosno Acovoj „najstarijoj Prvoj banci“ u Crnoj Gori, Limenki, Snimku, Avali, Zavali (…), Koverti i ko će ih sve nabrojati koliko ih je, do brojnih (re)formi u sudstvu, prosvjeti, obrazovanju, kulturi i uopšte u crnogorskom društvu! Naravno, biće tu mjesta da se pobroje i mnoge „istorijske“ manifestacije organizovane po trgovima širom Crne Gore, o patriotsko-komitskim družinama, paljenju guma na Belvederu, o naučnim projektima za „novočovjeka crnogorskog“, novu istoriju Crne Gore – Monten(ij)egrinske, crkve pravoslavnih Crnogoraca za ateiste, agnostike, bezbožnike, bogohulnike, nevjernike i ostale škrabotine koje će se vješto uplesti prilikom „sređivanja arhive“ odnosno drugim riječima pisanja memoara!

On, koji do danas nije slova napisao, će sada u dokolici imati vremena da piše šta mu je volja, da razrađuje svoje političke mudrolije, kako bi i u tom njegovom „naučnom“ i beletrističkom djelu od „istorijskog značaja“ za svoju državničku i političku karijeru dao podstrek svojim mladim partijskim drugarima da ga naslijede i napišu o njemu koju stranicu više! Naravno, on već ima iskustva, ali ne u pisanju već u „isčitavanju relevantne istorijske literature“, koju je u poslednjih pet-šest godina sa „pažnjom konsultovao“ i u potpunosti razumio svu crnogorsku istoriju, njenu blisku i mnogo daleku prošlost, čak od doseljavanja Slovena na Balkan. (Iza)branu literaturu dostavljaće mu njegovi dvorski istoričari, samo njemu poslušni i (pr)odani sa formatom džepnoga izdanja, više u slici a malo u riječi, poput slikovnica za djecu!

Požurio je M. Đukanović odnosno „Sedmak Čobanin“ da u svom govoru sebi osigura kakvo takvo predsjedničko mjesto odnosno fotelju, pa to bila i titula počasnog predsjednika, pozivajući se na zakon kojem je sam kumovao da bi sebi za buduće neko „zlo vrijeme“ osigurao fotelju, taman do odlaska u mirovinu – penziju!

Samoproklamovani i već počasni predsjednik će iz svoga državničkog rakursa pisati sve kako treba i naravno neće ostati neodorečn zbog obećanja da, kad za to „dođe vrijeme“, daće svoj odgovor! Za sada, a svi su izgledi, pričekaće se njegovi memoari po „sređivanju svoje arhive“! Otkriće nam, naravno, svrhu poluslužbenog putovanja do Pariza od posebnog  i „višeg državnog interesa“ za Crnu Goru, a prije svega je moguće za sebe lično!

Koji su to bili poslovi od državnog „najvišeg interesa“ kada je putovao avionom do Pariza o državnom trošku pa produžio do Majamia – Amerike o svome trošku? Imaćemo priliku čitati o tome iz njegovih budućih memoara!? Samo na (da)to da ne zaboravi, pa ga treba češće podsjećati obećanja, jer se već nekolika puta okliznuo u svom zaboravu! Naravno da je ostao dužan odgovoriti koji je to bio „državni interes“ i kako ga je obavio ako ga je uopšte i bilo, jer po svemu sudeći bilo je to bacanje političke prašine u oči svojim građanima.

Pokušaj da sredi političke i državničke poslove od interesa za njegov dalji opstanak na vlasti završio se bezuspešno što je tek danas izašlo na videlo dana, kada je ostavljen od onih koji su ga pomagali, podupirali sa Zapada i iz Amerike. A tek, šta će imati da piše povodom dvadesetak afera koje su obilježile njegovu političku i državničku pa i ličnu karijeru, posebno je pitanje i pažnja koje će zainteresovati čitaoce ne samo u Crnoj Gori nego izvan regiona i Evrope pa sve do Kine i Amerike?! Čitaće se to njegovo „memoarsko“ (ne)djelo napisano na crnogorskom jeziku, a biće svakako prevedeno na engleski jezik i možda još desetak drugih stranih jezika!? Takođe,  možda bude štampano u najmanje milion primjeraka od kojih će samo on imati veliku finansijsku korist da uživa kada pođe u mirovinu, jer od penzije neće moći uživati u mjeri kakvu je imao dok se državnim poslovima i ličnim biznisom bavio!?

„Sedmak Cobanin“ – pastir napuštenog stada hoće da buduću ličnu i političku karijeru nastavi o državnom trošku zmjenjujuću svoj „uspješan biznis“, kojim se „povremeno bavio“ u kraćim pauzama, i to sada na mjestu samopromovisanog počasnog predsjednika, jer se još nije zasitio vlasti, pa bi htio utoliti svoju dugo sakrivanu žeđ za pisanjem! A čega li je on još gladan i žedan?

Niko ga neće ometati dok bude čitao i ispisivao svoje prve izjave, uz tro ili petolitarske botilje vrhunske marke najkvalitetnijeg „pobjedničkog“ šampanjca. Naravno, imaće snažne momke, kao poslugu, koji će mu donositi njegove spise iz nesređene arhive, jer se toliko toga papira nagomilalo da su puni džakovi materijala koje treba isčitati! Neće mu biti ni to teško, jer se navikao „raditi i po 16 sati“, kako nam je nekoliko puta javno saopštio!?

Ma znaće se on snaći i lako će izaći iz šume spisa, jer nije neuk! Svoje će iskustvo koje je stekao „isčitavajući relavntnu literaturu“ iz crnogorske istorije sada primijeniti! Selekcija će biti neophodna i odrađena po metodologiji što više fotomaterijala to manje riječi. Sve što napiše biće odmah lektorisano, priređeno za štampu, luksuzno opremljeno i veoma tehnički dizajnirano sve o trošku sponzora, koji će se utrkivati da mu pomognu oko zatvaranja finasijskih troškova! Honorar, naravno, biće unaprijed isplaćen! Porez na dobit, kao višak vrijednosti, biće plaćen daleko od Crne Gore, „pa zaboga“ u državi koja ima najmanju skalu oporezivanja, kao i do sada kako nam to skoro reče!

Veliku, ali do sada dobro skrivnu tajnu odnosno talenat za pisanje proze, a možda i poezije „Sedmak Čobanin“ odnosno samopromovisani počasni predsjednik njegove „mnogo voljene“ Gore Crne će pokazati vješto, znalački, misaono, sveobuhvatno, vizionarski svakako i neprevaziđeno, tako da možda bude i neka književna nagrada visokoga ranga! A možda dogura i da ga predlože za Nobelovu nagradu za književnost?! Svoj „talenat književni“ sada će crno na bijelo (is)kazati u svojim „memoarima“, kao što je svoje „ekonomsko znanje“, umjeće, ideje i vizije umetnuo u ekonomiju i privredu crnogorsku u prethodne tri decenije! Svoje znanje iz ekonomije i kao diplomirani ekonomista pokazao nam je „znalački“ u jednom intervjuu: „pozajmim sto miliona, vratim prethodni dug i saldo je nula“?! Naravno, pored ostalog, da je veoma upućen i dobar je znalac „nove crnogorske istorije“ i njene ukupne prošlosti do duboko unazad, čak udaljenije za nekoliko vjekova od „države Duklje“!

Želje su jedno a mogućnosti za njihovo ispunjenje zavise od mnogih okolnosti, objektivnih i ostalih, tako da već sada samoprozvani počasni predsjednik na tu fotelju treba da sačeka! A možda mu se želja za titulom počasnoga predsjednika Crne Gore i ne ostvari, jer ima mnogo toga za što bi mogao biti pozvan (k)od specijalnog tužilaštva da odgovori na neka pitanja, tužbe i tome slično, koje već nekoliko godina čekaju a nijesu odbačene od bivšeg SDT-a, jer nije uspio da prije penzionisanja pozavršava i te predmete!?

Bio je to govor od strane jednog predsjednika, kova i profila „evropskog državnika“, nivoa njegovoga političkog kalibra u kojem je postigao svoj vrhunac blama na kraju svoje državničke karijere i ujedno ulaznica za anale političkog blama. Sve je rečeno i na  njegovom reklamnom predsjedničkom panou: „Evropski državnik (…) Milo. Nego ko“, i samo uz dodatak i „Nego što“?

Htio je nadvisti sebe i sve one koji su ga slušali i gledali na njegovom oproštajnom govoru na Cetinju! Od svega što je bio naumio u tom govoru, samo je uspio da još jače, više i dublje zaroni u političku kaljugu koju je tokom trodecenijske vlasti sam stvorio i u nju politički sebe sahranio!