PJESMA NAS JE POSVAĐALA, NJOJZI HVALA

Piše: Emilo Labudović

Kamenice su, opet, letjele Cetinjem. Za njima psovke i ružne riječi, prijetnje smrću i atmosfera linča. Autobus je, doduše, bio „naš“, i djeca su bila ovdašnja, ali „psima i Srbima Cetinjem je zabranjeno“, pa i kad su Srbi još u kratkim pantalonama. A Cetinjani su procijenili da su „kratke pantalone“ srpske, mada su bile iz Nikšića, i da im nije mjesto u Prijestonici. Mada, ako ona podlovćenska kasaba još uvijek želi da zadrži ovaj status i ovo zvanje, morala bi biti i srpska. U protivnom, Cetinje bi bilo isto što i kijevski Majdan, što ono ovih dana uopšte i ne prikriva. Ali, to je za neku drugu priču.

U pokušaju da relativizuju ovaj, prije svega, ružan i prizeman čin, nedostojan i poslednje selendre a kamoli grada te istorije i tradicije, skoro svi mediji su izvijestili da je do „incidenta“ došlo jer su „DJECA PJEVALA SRPSKE PJESME“!!! Mada je prilično nejasno šta su to i koje su to „srpske pjesme“, ostaje gorak ukus saznanja da se na tom istom Cetinju iz svega glasa pjevao repertoar onog „domoljubnog“ Tompsona. Ali, ovo su, da oprostite, „srpske pjesme“ a to na Cetinju „no pasaran“! Pomenuh onog Tompsona, ali on i nije neki egzemplar, bar ne za poređenje. Čitalac će se sigurno prisjetiti noći nakon nedavnih izbora u Ulcinju kada je predvodnik pobjedničke grupacije, a od sjutra i premijer, uz pjesmu slavio pobjedu. A pjesma mu bješe albanska i na albanskom. I… nikom ništa. Pjevao čovjek svoju pjesmu na svom jeziku, na šta, i po božjim i po ljudskim zakonima, ima pravo. I bilo bi ravno civilizacijskom sunovratu makar i u primisli prigovoriti i pjesmi i pjevaču. Ali, srpske su srpske, makar ih i djeca pjevala, i u Crnoj Gori, u njenoj Prijestonici pogotovo, nijesu poželjne.

Jedna od najprisutnijih floskula kojom se aktuelne političke grupacije međusobno „šamaraju“ ovih dana su fašizam i njegov antipod – antifašizam, mada ih, ovako neznaveni i politički polupismeni, najveći broj njih često miješaju. Jedna od najprisutnijih karakteristika fašizma je „ekstremni nacionalizam, oličen u glorifikaciji nacionalne države. U višeetničkim državama manifestovao se kroz etničku, rasnu i vjersku netoleranciju“ (Vikipedija). Ne čini li vam se ovo kao već (ovdje) viđeno? Jer sve što je srpsko po automatizmu se prikazuje kao antidržavno i prijeteće. „Oslobodismo Evropu od fašizma, ona nam to nikad neće oprostiti“, rekao je sovjetski general Žukov na vratima Berlina, ne sluteći koliko će zaista biti u pravu. I kao što su za fašistčke fanatike onoga doba (a bilo ih je skoro pola Evrope)!Jevreji i Cigani bili „remetilački faktor, za Evropu ovoga doba to su Rusi i njihovi prijatelji. Crna Gora, „kopi pejst“ državna tvorevina vašingtonsko – briselskih krojeva, pošto se, na zahtjev istorijskih neprijatelja odrekla istorijskih prijatelja, Rusima je pridodala – Srbe. A može i obratno, jer Rusi su daleko a Srbi su tuda – svuda, pa i na Cetinju. Nema veze što su još djeca. Treba to tući dok je malo, kad poraste – za džabe je!

Ovo što se onomad desilo na Cetinju samo zaboravnima može da liči na incident. To je, evo neko vrijeme, skoro redovna pojava i redovno stanje duha u ovom gradu. A korijeni su još dublji i dalji. Sjećam se, daleke 1973. godine, kao đaci trećeg razreda beranske Gimnazije, nas nekoliko bili smo privedeni u stanicu milicije jer smo, možete zamisliti, u povratku da školskog izleta pjevali (ni manje ni više nego) „Oj, vojvodo, Sinđeliću“! I samo nas je skoro ludačka upornost razrednog starješine, našeg drugog oca Zike, spasila noćenja u podrumu. Djeca iz onog predivnog kola ispred Manastira, kola koje bi ljepotom istopilo i čelik, naravno, o tome, kao i o mnogo čemu drugome što je izvan njihovog naivnog, dječjeg, poimanja svijeta, nijesu imala pojma. Kao što bi rekao onaj Cigo iz vica „šta znaju djeca šta je trista kila, uzmu i nose“, ni ona djeca nijesu znala da postoje i „srpske pjesme“ i da su, kao takve, na Cetinju zabranjene. Povedu kolo i zapjevaju.

Sada kada smo svim našim podjelama pridodali i „naše“ i „vaše“ pjesme, s tim da su „naše“ unaprijed neprijateljske, antidržavne, nepoželjne i (na Cetinju) zabranjene, i kad smo u sve to umiješali i djecu, vrata pakla su širom otvorena. Pitanje je samo šta će nas to (koje nove kamenice) gurnuti preko praga. A da su na onom „prijestoničkom“ Cetinju makar zavirili u „Gorski vijenac“, srpsku Bibliju za sva vremena, (makar me i razapeli), vidjeli bi šta je „kolo“ i koja mu je, ne samo književna, uloga.
„Voks populi – voks dei“, makar glas bio i dječji.