Piše: Emilo Labudović, direktor Srpske kuće
Voljeli smo ga – budimo iskreni. Voljeli više nego ga je majka Marija ikada voljela. Više od rodnog mu Kumrovca (ako je uopšte tu rođen), od Zagorja „zeleneg“, od Hrvata i Hrvatske kojima je, navodno, pripadao. Voljeli smo ga toliko da niko nije plakao za njim tog majskog dana prije četrdeset dvije godine kao što smo mi ridali i grebli lica za njim. Voljeli smo ga toliko da smo jedini pristali da mu grob bude u našem dvorištu jer se niko drugi nije otimao za njega mrtvog. Voljeli smo ga toliko da mu i dan danas, u kolonama, organizovano i individualno, pohodimo „kuću cveća“ gdje je počinuo. Doduše, sve je manje onih koji na to svetilište naše prošlosti stižu, kao nekad, nakon kilometara i kilometara pješačenja, jer oni koji ga pamte i kojima ga je i danas žao zašli su u godine kad je i šetnja parkom napor. A oni koji su se rodili kad je on otišao u vječnost i uspomene danas su odrasli žene i muškarci i okupirani su svojim idolima, svojim tugama i radostima. Ali, ima još uvijek dovoljno onih koji ga vole, naročito među nama Srbima („njegovi“ baš i ne precrkoše za njim) jer kad mi Srbi volimo, volimo do daske. A voljeli smo ga, da se ne lažemo, jer bio je „najveći sin naših naroda i narodnosti“, naš pogotovo.
Ni četiri i kusur decenije nakon njegovog smiraja, nije do kraja razriješeno ko je bio, odakle je stigao (u Kumrovcu se niko nije sjećao „malog Jožeka“) i ko nam ga je podmetnuo. Seljače (po mjestu navodnom mjestu rođenja), tek osnovno obrazovano, sviralo je klavir, igralo kadril, nosilo svilu, pušilo najfinije tompuse i nikad, ama baš nikad, nije naučilo da, koliko toliko, pravilno govori jezikom svojih naroda, s koje ga god strane imenovali. Bio je i ostao nerazjašnjena enigma, „Šćepan Mali“ jugoslovenskog formata, ali nama to nije smetalo, da ga volimo više i od Boga kojega su, da se ne lažemo, baš On i njegovi „ukinuli“ dekretom. On je bio, a i danas je, Josip Broz Tito, a za nas „voljeni sin“, Bog otac, neprikosnoveni i doživotni vođa i, da se ne lažemo, i dan danas simbol jugonostalgije koja ne prolazi. A volio je i on nas Srbe (među njih, budi mi oprošteno, zbrajam i Crnogorce kojima je bio „kum“ na „krštenju“), da se ne lažemo, toliko da su i Lepogava, i Goli, i Bileća i Sveti Grgur i… ko bi ih sve nabrojao, mali da bi iskazali svu ljubav kojom nas je darivao. Ali, sinu se sve prašta, a pogotovo kad je „najveći i najvoljeniji“ sin.
On je otišao, ispraćen ispraćajem kakav ovi prostori ne pamte, „plavim vozom“ u srce Beograda iz kojeg, eto, ni mrtav nije htio. A Beograd kao Beograd, prihvatio ga je kao svoga, a nije bio „svoj“, prihvatio jer oni koji su, navodno, bili „njegovi“ nijesu se baš pretrgli da ga „udome“. Jer mi Srbi kad volimo, volimo doživotno. I iz jama, konclogora, kazamata, volimo i sa decenijskih daljina. I praštamo, dušanima i dželatima, zatvorskim čuvarima i špijunima svih vrsta, djeci pogotovo. A On je bio „voljeni i najveći“ sin (i) našeg ili samo našeg naroda, pitanje je koje još čeka odgovor.
On je bio i otišao, fizički, ali duhovno je još sa nama i među nama. Jer mi Srbi kad volimo, ne poznajemo i ne priznajemo granice između života i smrti, prošlosti i sadašnjosti. Mi smo mu se, još pedeset i neke, zakleli da će i poslije Njega biti On. A mi Srbi (pribrajam toj skupini i rasrbljene Crnogrce, njih pogotovo) kad se zakunemo, to je za sva vremena. Mi mu još jedini čuvamo spomenik usred grada, nijesmo mu izbrisali ulicu, a partizansko mu nasleđe, mada smo pogubili sva njegova izvorna značenja, još čuvamo „kao zenicu oka svog“! Onaj Zuvdija i onaj Dragan Mitov, koji puške ne omrčiše – mimo svih. Mi jedini još budno motrimo da mu u nasleđe ne banu oni sa bradama i kokardama i još ih uvijek držimo za „klasne neprijatelje i sluge okupatora“! Jeste da smo okrenuli leđa Rusima i zaputili se put Zapada, ali razumio bi to On. Razumio, jer je i sam znao da „promiješa“ karte i okrene čas tamo a čas ovamo.
Mi se jedini još držimo Njegovog manira o doživotnosti mandata, jer ovaj naš današnji „najveći sin“ prijeti da ga u tome nadmaši. A mi Srbi (pridodajem i one druge) kad „izaberemo“ – izabrali smo, i ne mijenjamo bez motki i gusala. Mi smo, mimo svih drugih „naroda i narodnosti“ ostali dosledni Njegovoj ekonomskoj doktrini da, kad nema u domaćem špajzu, torbu o rame pa po bijelom svijetu. I kao što nas je On nekad davno zadužio (što „ljubavlju“, što dolarima), i ovaj mu ovdašnji imitator ni malo u tome ne zaostaje. I sve mi liči da, kao što se još uvijek nijesmo ratosiljali Njegove zaostavštine, „ostavinski postupak“ sa ovi Njegovim današnjim naslednikom neće razriješiti ni naši čukununuci. I kao što ni nakon 42 nijesmo zaboravili Njega i Njegovo, ovog današnjeg ćemo, sva je prilika, pamtićemo još i duže. Jer, Jevreji imaju poslovicu koja glasi: „ako hoćete da vas djeca pamte, ostavite im dugove“! A ovaj nas je zadužio toliko da ćemo ga (po „dobru“) pamtiti i pamtiti.
Eto, kako god da se uzme, kod nas „sve je isto, samo Njega nema“, kako pjeva ona naša snaha, Tijana Dabčević. A pošto je sve isto, logično je da je i On tu oko nas i sa nama. Kao spomenik, ime ulice ili neprolazni duh vremena koje nikako da prežalimo, mada je ono davno prežalilo nas. A i kako bi smo zaborabili kad smo i Njega i Njegovo vrijeme mi Srbi (pridružujem i ove „druge“) voljeli mimo svih „jugonostalgičara“, kad smo mu ideji žrtvovali dvije države i milione žrtava, kad smo prećutali i pokrili pepelom sve „jasenovce“, „prebilovce“ „jajince“ (ovo „ovce“ malo kome pristaje kao nama Srbima) samo da mu ne narušimo „bratstvo i jedinstvo zbratimljenih naroda i narodnosti, nacionalnih manjina i ostalih“! A baš zbog toga, da je živ, kao ni na jedan drugi „bratski“ narod, bio bi ponosan na nas Srbe iz Crne Gore, jer mi smo vazda u iskazivanju ljubavi prema Njemu za tri koplja bili ispred svih (tu zbrajam i one druge“) zbog činjenice da nam je „manjinac“ (po svemu) na čelu Vlade. A kad mi Srbi nešto čuvamo, čuvamo bolje od „zenice oka svog“, jer su nam (i to oni „njegovi“) bezbroj puta te zjenice vadili kamama i „srbosjecima“, ali „bratstvo“ iz srca – ničim i nikada!!!
Voljeli smo ga, da se ne lažemo, oplakali smo ga kao oca (a koliko nam je „gonio“ majku, i bio nam je otac), da se ne lažemo, još uvijek žalimo za njim, da se ne lažemo, i kad sve saberemo (i oduzmemo se) ispada da onu zakletvu „i poslije Njega – On“ još nijesmo pogazili. Jer mi Srbi (pridodajem i one „druge“) kad se zakunemo – zakleli smo se, makar nas i klali. A od svih zakletvi toj smo, izgleda, ostali najdosljedniji.
Zakleli se – Bog nas prokleo!!!
