Piše Emilo Labudović
Još, sad već daleke, 1988. godine, u Beogradu je osnovana muzička grupa pod imenom iskorišćenim za naslov ove crtice, i vrlo brzo se uspješno identifikovala na regionalnoj miuzičkoj sceni. Furajući fank kao muzičko opredjeljenje, uspjeli su da u drugi plan potisnu provokativnost svog imena, smišljenog kao svojevrstan protest i ironisanje na ne baš sjajno stanje u ovoj „grani“ jugoslovenske rok – scene. Dakle, u ravni simbolike, „djeca“ su ustala protiv „roditeljskog“ nasleđa, s namjerom da ga poprave, unaprijede i dovedu do nivoa koji je prepoznatljiv i po svjetskim kriterijumima. Kako ne samo što nijesam poznavalac ove vrste muzike već o njoj uopšte nemam pojma, ne smatram se dovoljno kompetentnim da ocijenim koliko su u tome uspjeli, ali činjenica da još uvijek i pod istim imenom traju trebalo bi da govori u prilog njihove misije.
Civilizacijska je istina da su djeca pozvana i prizvana da ispravljaju greške svojih roditelja, da slijede najbolje od njihovog nasleđa, da ga unapređuju, čine boljim i prilagođavaju novom vremenu i novim okolnostima. Takođe je istina da taj proces prati i takozvani „sukob generacija“, razni nesporazumi, nerazumijevanje, optužbe i osude, ali točak istorije, nekad brže a nekad sporije, ipak se kreće naprijed. Ali, život uči da ni svi roditelji nisu retrogradni i protagonisti zastarelog i prevaziđenog, kao ni da su sva djeca progresivna i nosioci novog i naprednijeg . A od svih etabliranih istina, kada je riječ o odnosu djece i roditelja, je ona koja glasi da „niko i ništa ne može da uništi i unizi uspješne i istorijski prepoznate roditelje kao njihova djeca“! Primjera koji potvrđuju tu istinu prepuna je istorija, kako ona porodična, tako i ona svjetskih razmjera.
Ali, postoji i jedan specifičan slučaj koji svjedoči da i od najgoreg ima gore, slučaj vrlo karakterističan za naše društvo i naše vrijeme, kad loše roditelje naslijede još lošija djeca. Skoro da nema dana da u medijima ne osvane vijest kako je (najčešće) sin tog i tog visokog crnogorskog čelnika i djelatnika, uhvaćenog s obje ruke u državnoj kasi i zloupotrebi službenog položaja, ili na čelu ili do grla u „organizovanoj kriminalnoj grupi“ u toj i toj oblasti kriminala ili je „na direktnoj vezi“ sa nekim od postojećih kriminalnih klanova. Djeci, koja su plivala u raskoši, kojoj nije falilo ni ptičjeg mlijeka, koja su se oblačila „krpicama“ svjetskih maraka, vozila auta vrijedna i do pola miliona evra, ljetovala u najskupljim destinacijama, svega je bilo malo. Želeći da iskoče iz sjenke roditelja koji su u kriminalu i krađi bili tek do ramena, da se osamostale i budu „svoji“ u „biznisu“, išla su ne korak nego miljama dalje. I nijesu se libila ni da se slikaju i javno pokazuju „u svom poslu“, sa ovejanim ubicama, pljačkašima, švercerima droge i siledžijama, sa automatima i pištoljima, glumeći „mačo“ tatine sinove (ćerke su bile „skromnije“, tu i tamo tašna od pet hiljada evra, firmirane naočari slične cijene, fotka iz Dubaija, i sl.), kojima zakon i moral nijesu bili ni do članaka. Onaj isti zakon koji je bio u tatinim i maminim rukama i bio više kišobran nego mač pravde po sistemu „ni po babu, ni po stričevima“. A gdje će „babo“ i striko, koja će to majka na svoje čedo, tako uspješnog „bizmismena“, kako se oni najčešće predstavljaju. A onda, kad bi „puklo“ po čaršiji, tutanj preko granice, na „liječenje, skidanje sa igle, školovanje“ i ostali arsenal bjekstva od ruke pravde.
Loša djeca dobrih roditelja – bivalo je toga kroz istoriju nebrojeno puta; loša djeca loših roditelja – potvrđivala su narodnu istinu da „iver ne pada daleko od klade; ali gora djeca loših roditelja – e, to je već naš specifikum. Specifikum koji nepristrasno svjedoči, ne pred Vesninim već pred sudom istorije, o dubini našeg pada i moralnog srozavanja. O obijesti jedne vlasti koja je bila umišljena da je nesmjenjiva i nezamjenjiva, da joj se hoće sve što joj se može, a moglo joj se do besmisla. Sa tiraninom koji je, kao ovovremeni faraon, bio umislio da čak i Crkvu može da napravi (a šta su prema tome mini – hidrocentrale) na čelu, uronili smo ne u bezakonje već u moralne fekalije od kojih smo presmrđeli cijelom svijetu. Ali, krčag ide na vodu sve dok se ne razbije, a posrtanje je počelo pa će biti srče na sve strane.
Jer, kako bi to ojađeni i pokradeni narod rekao: za svakog Ivicu (kad, tad) dođe „marica“! I za sina, naravno.
Nisam optimista. Izvršna vlast u Crnoj Gori je potpuno nesposobna da riješi bilo kakav problem. Stvorena trulim kompromisom manjine sa stranim faktorom. Ne postoji želja da se stvari dovedu do pravde a nova grupa već uskače na pozicije prethodne. Dritan nije šerif a to smo već vidjeli u periodu prošlom. Vlada je napravljena kroupcijom. Proći će neko vrijeme pa će neki novi skandali da izbrišu pamćenje na ove sadašnje. I tako….