Prvi predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić, za „Novosti“ je napisao autorski tekst iz zatvora u Engleskoj gdje govori o sukobu NATO i EU sa Moskvomm, odnosu prema srpskom narodu, novom svjetskom poretku…
Tekst Karadžića za „Novosti“ prenosimo integralno:
Tek što se Balkan malo primirio, nastavljajući sporove na sporednoj pozornici, izbilo je ovo u Ukrajini. I ako se neko pitao zašto je Zapadu bio potreban taj rat u Jugoslaviji, jer rata ne bi ni bilo da ga Zapad nije forsirao, Ukrajina daje odgovor – taj naš „mali“ rat bio je potreban baš zbog ovoga ‚, nešto većeg u Ukrajini, kojeg takođe ne bi bilo da ga Zapad nije podstakao agresivnim širenjem NATO. No kako se god završi u Ukrajini, ništa ne garantuje da je tu kraj i da to nije uvod u još veći rat, oslonjen na presedane stvorene i na Balkanu i u Ukrajini.
Ili će se vrlo skoro ustanoviti pravo i instrumenti primjene – nepristrasni kao kod Boga – ili će se nastaviti sa „prirodnim stanjem“ svijeta koje određuju slijepa sila i bezakonje. Ako bude ovo drugo, svijet nema perspektivu. Nastupiće grupisanja i pregrupisanja u nove opasne saveze i česti ratni sudari uz nestanak manjih i slabijih. I sumrak civilizacije. Besmislena fetišizacija „konkurentnosti“ na nivou svijeta, bez ikakvih penzatornih mehanizama obezbjedđuje trajnu nepravdu u raspodjeli bogatstava svijeta i sve završava na vrhovima piramida, u rukama malobrojnih.
Prije „Ukrajine“ možda se moglo misliti da je Zapad „u neznanju“ pogazio stara prijateljstva i savezništva (kao sa Srbima na primjer) i ogriješio se o sve Božje i ljudske zakone – uništio osnove međunarodnog prava, pristojnosti i dobrih običaja, zloupotrijebio najsvetije institucije civilizacije, kao što su Ujedinjene nacije, humanitarne organizacije, medije, pa i crkve. Samo možda, jer nije bilo nikakvog „neznanja“ u potpuno namjernom i otvorenom razotkrivanju slabih tačaka modernog svijeta koji računa isključivo na sukobe i dominaciju. Raspuštanje Varšavskog pakta, pa i Sovjetskog Saveza ostavilo je Zapad i njegovu silu – NATO – bez protivnika. Kad se u obzir uzme i transformacija Rusije i Kine, njihovo odustajanje od „izvoza“ komunizma i usvajanje demokratije i tržišne privrede, to postojanje NATO čini neprimjerenim, suvišnim i nepristojnim, čak i bez njegove transformacije u ofanzivnu silu.
„Iza svake svjetske krize stoje iste Zapadne države; Pitanje je dana kada će i druge zemlje početi da gube svoje pokrajine kao što je pokušano i sa Kosmetom“
Krvoločno širenje NATO na poslednje neutralne zemlje, posebno na bivše sovjetske republike, od kojih su neke od Rusa dobile državu koju nisu imale i uz dodatne teritorije, liče na panično batrganje Zapada (uglavnom anglosaksonskog) kojemu se ne sviđa perspektiva sa toliko jednakosti u svijetu.
Šta bi bio cilj toga opkoljavanja i ugrožavanja Rusije – odgovor te vlade duguju svojim građanima, koji će na kraju platiti punu cijenu te greške. Ako je cilj osvajanje teritorija i resursa, ovako ih neće dobiti, kao što nisu ni Napoleon ni Hitler. Zato je nevjerovatno da je ipak „prošla“ izjava Madlen Olbrajt da Rusi nemaju pravo da sami eksploatišu Sibir. To je kao da neko kaže da je Kalifornija i njegova. A paralela za Kosmet bi bila da doseljenici iz latinoameričkih zemalja deklarišu da je Florida sada njihova, a mi da im pomažemo da se otcijepe.
Britanija je munjevitim ratom vratila Foklande u svoju teritoriju, iako bi geologija potvrdila da oni pripadaju Argentini. Kosmet je otuđivan od Srbije tokom okupacija – turske, italijanske i Titove, uz namjerno, ciljano populaciono protjerivanje, i nijedan od tih procesa nije bio legalan, niti Srbija mora da prizna rezultate tolikih okupacija. Pitanje je dana kada će druge zemlje početi da gube svoje pokrajine po ovom presedanu.
Potpuno je jasno – iza svake krize stoje iste zemlje Zapada, a svemu što one rade po svijetu, postoji primjer koji bi njih jednako bolio. Kako je to anglosaksonskom svijetu uspijevalo da vjekovima drže dominaciju nad velikim dijelom svijeta – djelimično može da odgovori primjer slovenskih naroda. Nevjerovatna je sličnost i saglasnost u velikom poslu razaranja solidarnosti i bliskosti slovenskih naroda, i pojedinačnih naroda, crtanjem „granice“ kroz živo tkivo svake nacije, sa potezima Kominterne i drugih „internacionala“ kao što su neke crkve koje su i prije Kominterne započele taj posao. Čak i liberalne Francuze su dvije crkve dovele do vjerskog rata, ali su, kao i Britanci i Nijemci to prevazišli, jer su i Katolička i protestantska crkva postale oslonac Zapada. Samo su slovenski narodi ostali žrtva toga raskola među srodnim avramovskim crkvama, kojima pripadaju sve hrišćanske, kao i jevrejska i islamska vjera. Srbi i Hrvati ne daju da zaboravimo međusobna klanja, ne ulazeći u to ko je odgovorniji i ko suroviji i krvoločniji. Sjetimo se „bodljikavog“ sentimenta između Poljaka i Rusa, pa sad između Rusa i Ukrajinaca, znatnog njenog dijela, u kojoj postoje nekolike „bratske“ hrišćanske crkve. Valjda je na to mislio pjesnik Slavko Janveski, kad je naše zemlje, još u Jugoslaviji, nazvao „kain-aveljijama“, što je devedesetih i potvrđeno.
„Srbi nikad nisu vodili osvajačke ratove, a od odbrambenih nisu imali predaha“
Zašto su Srbi krivi i to baš Anglosaksoncima, starim saveznicima? Tako može da se okrene samo neko ko se Boga ne boji i ljudi ne stidi. Samo neko ko nema trajnu nacionalnu politiku, nego svaka generacija ruši prijateljstva koja su ranije generacije izgradile. Izuzetne ličnosti iz tih zapadnih nacija oduvijek su vidjele Srbe u pravom svjetlu. Nacije koje su donedavno istrebljivale starosjedeoce da im je i Hitler zavidio, i koje su donedavno imale robove kao osnovu svoje privrede, i koje su držale pola svijeta u ropstvu, i koje su sudile i spaljivale „vještice“, pa čak i naučnike, i koje su sudile ljudima različite seksualne orijentacije… i šta sve nisu imale u svom nedavnom iskustvu – Srbe tretiraju kao divljake i nižu rasu. Srbe koji ništa od njihovih strašnih grjehova nisu imali. Nismo imali teokratiju, inkviziciju, nismo spaljivali nikoga, a na homoseksualce, kojih ima i uvijek je bilo „sjetimo se, boginja Ištar je pobesnjela što je Gilgameš legao sa Enkiduom umjesto sa njom) kod nas niko nije besnjeo, samo bi se diskretno osmjehivali u susretu sa njima. Uz to, Srbi nisu vodili osvajačke ratove, dok od odbrambenih nisu imali predaha. Takvim Srbima neki zapadni „saveznici“ kroje sudbinu kao i svi neprijatelji u ranijim vjekovima. A kad bi samo saslušali svoje najbolje ljude, izveli bi jedan spasonosni preokret.
Da vidimo šta bi trebalo da urade u „srpskom slučaju“: da odmah objelodane sve dokumente o ratu u Jugoslaviji; da revidiraju političke ocjene koje su sve uglavnom protiv Srba; da izvrše reviziju svih sudskih procesa i „saliječe“ rane koje su zadali mnogim narodima i pojedincima, jer zapadne vlade imaju sve dokaze od kojih su samo rijetke objelodanjivali odbranama dok su tužilaštva slobodno raspolagala njihovom dokumentacijom (nekoliko časnih sudija je uspjelo da sačuvaju samo svoj obraz, ali ne i oberaz meštara koji su sve smislili i izveli.) Objelodanjivanje takvih dokumenata oslobodilo bi desetina srpskih „Drajfusa“ koji na pravdi Boga leže u evropskim zatvorima. To će biti crna mrlja na obrazu Zapada dok je svijeta i vijeka. Takođe morali bi da obnove dobre običaje i poštovanje međunarodnog prava, da obnove saradnju u dobroj vjeri sa svim zemljama, od kojih su neke već sile jednake njima na Zapadu, ili čak jače (iz te saradnje bi proistekao novi, „obnovljeni“ svjetski poredak sa jasnim pravilima); da konačno izmiješaju svoje privrede sa ostalim silama, i da zajedno rješavaju ekonomske i političke probleme svijeta, po win-win principu. To ove zemlje mogu učiniti sa lakoćom, jer su greške počinili njihovi osrednji oficijali.
Sasvim je jasno: Ako ovo do sada nisu znale vodeće strukture tih zemalja – sad znaju. Nikad u budućnosti neće izgledati mnogo bolje od Adolfa, prema onome u šta mogu pretvoriti svijet. Zato, umjesto rata, brzo u Beograd na „kongres“ inače će protiv sebe okrenuti sve pristojne zemlje. To je u najboljem interesu Zapada, jer ni Rusija ni Kina, pa ni Indija ni Brazil nikad u budućnosti neće biti slabije nego samo jače, a sa potencijalnim saveznicima, slobodnim zemljama sigurno moćnije od Zapada.
„Panslavizam pokušale da unište sve internacionale“
A možemo li da zamislimo blisku, iskrenu i bratsku saradnju među Slovenima od Trsta do Kamčatke? Saradnju koja ne bi kršila nijedan dokument, niti bi bila vojna saradnja. Mogli bismo, posebno zato što su protiv svakog „panslavizma“ bile sve „internacionale“ – komunistička, katolička, anglosaksonsko-protestantska. Sada su jasnije riječi Zbignjeva Bžežinskog: „Komunizam je uništen, na redu je pravoslavlje“.
Na Zapadu to više i ne kriju, a to je već rasizam kakav su prošli Jevreji. Ne mora se ništa dokazivati jednom Srbinu, kao što nije ni Jevreju, da se njima čine zla zbog pripadnosti. Da bi te vlade prolazile kod svojih masa sa takvom zločinačkom politikom neizbježno je da se „žrtve“ proglase „gadovima“ koje treba poubijati.
Suspendovanje časti iz javno života prvo je pogodilo Jevreje i Slovene, a tehnički napredak, kao društvene mreže, samo doprinosi tome. Iako znamo kako su „na nož“ dočekivane sve panslovenske ideje, ja ću ponavljati predlog za formiranje „panslovenskog konsultativnog savjeta“ koji neće imati vlast, već će služiti za razmjenu mišljenja i informacija za međunarodnu ispomoć i solidarnost.
Današnji navijači Zapada među slovenskim nacijama nemaju nikakvog interesa da se pridružuju antiruskom, antislovenskom i antipravoslavnom projektu Zapada. Nema više prisile i teskobe koju je stvarao komunizam, izgovori o borbi za demokratiju i ljudska prava ne vrijede, u pitanju je nešto drugo što ide na ruku hegemonima da obnove i zadrže moć nad velikim dijelom svijeta.
Pa, šta to slovenske zemlje mogu dobiti od toga? Ništa, osim daljeg udaljavanja od ostatka svijeta, koji je sve veći i veći. Zapadne sile ne mogu ih ekonomski pomoći, jer i same imaju problema sa ekonomijama koje se više ne naslanjaju ni na robove ni na kolonije. Prvi saveznici koje će Zapad „pustiti niz vodu“ biće slovenske zemlje – saveznice. Tako su Srbe napustili Englezi usred Drugog svjetskog rata, a i ranije su se više zalagali za naše ropstvo pod Turcima ili Habzburzima, nego za našu slobodu i nezavisnost. Šta, onda, da se radi? Zreli narodi, kao i zrele individue, donose svoje odluk u svom, a nikad u tuđem interesu. Na mržnju nikad ne treba odgovarati mržnjom, jer bi to bila pobjeda mrzitelja i ogromna šteta za onoga ko se brani. Mržnju samo treba „primiti k znanju“ i imati u pamćenju, pa ne „širiti ruke“ za mrzitelje s kojima treba da važi naša stara maksima „Ljubav za ljubav, a sir za pare“. Ne možeš okolo nuditi „oproštaj“ koje niko ne traži. Oprašta se samo pokajanom grešniku.
Kao narod koji je pretrpio sve neprijatelje i njihova osvajanja, ili ometanja i omalovažavanja do najnovijeg rasizma, Srbi treba da budu u potpunosti svjesni svih svojih mana, ali i kvaliteta o kojima su mnogi „zapadnjaci“ pisali knjige. Puna svijest o kvalitetima ne treba da nas dovede do samozadovoljstva i napuštanja nacionalne kulture, koja je od nas učinila izuzetan narod. Nijedan narod nije imao takvu školu etike kao Srbi narodnu poeziju, svoju crkvu, i bake koje su nas vaspitavale najbolje. Nekad sam govorio da je najveće srpsko „imanje“ – prijateljstvo sa Grcima i Rumunima i slabo vidljivo, ali sigurno postojeće, prijateljstvo sa Francuzima. Sada tome možemo sa velikim zadovoljstvom pridodati i Mađare koji su izuzetno zreo narod. Da Ruse i Kineze i ne pominjemo. Dakle, osim Boga, tu su i prijatelji. Nismo sami.
(Novosti)
Zar je ovaj ljudozder jos ziv? Potomak silovatelja i pedofila popuje ovom narodu svoje vidjenje svijeta i natura mu svoj „ispravni“ stav . Neko mu daje prostor da utice na populaciju i poslije stotina hiljada mrtvih i miliona proceranih radi njegovih umobolnih ideja. Nesoj.