Piše Emilo Labudović
Ne pisah ti odavno, a ne bih ni sada da nas nije opet smrt pohodila. Znam, reći ćeš da je ovo vrijeme u kojem smrt i nije neka novost, pogotovo ovdje kod nas, u „čekaonici smrti“, kako sva sela poput ovog našeg nazva jedan naš čuveni etnolog i geograf. A možda nas baš zbog toga što nas je ovdje sve manje, što je više zatvorenih nego otvorenih prozora, više trnja i drače nego uzoranih njiva, više srušenih nego podignutih lotova i krovova, što nam se kućne adrese sve češće sele na Ulicu, svaka smrt posebno pogađa. Pogotovo kad „tiho, bez glasa, odlaze nekud neki dragi ljudi“! A baš takav je svoje umorno tijelo predao majci zemlji i počinuo u očevom zagrljaju i majčinom krilu.
Ispratismo Dragana. Naš Gagi, kako smo ga od milošte zvali, ne iznevjeri i dođe poslednji put u zavičaj. U vrijeme kad su zavičaju mnogi okrenuli leđa i zauvijek prebacili kamenom preko ramena (kažu da ništa čvršće ne prijanja kao opanak za asfalt), on se uvijek vraćao, donoseći u opustjeli kraj svoju neponovljivu vedrinu i želju da rodni prag otme od bršljana koji nadire sa svih strana. On nam je bio podsjetnik, precizniji od svakog kalendara, kad stiže proljeće, kad zacari ljeto i kad ojeseni naša rodna dolina. Širom otvoreni prozori na njegovoj kući opirali su se nadnaslovu ovog pisma i svjedočili da selo još živi. I bio nam je nepresušna inspiracija da se iznova i iznova vraćamo, da otvaramo prozore, nalažemo ognjišta i skidamo paučinu koja prijeti da i nebo premreži.
U ovom odneljuđenom vremenu, vremenu u kojem je sve manje ljudskosti, dobrote i plemenitosti, Gagi je bio neka vrsta svetionika po kojem smo se upraljali tražeći toplinu, bratski zagrljaj i riječ melemnu za svaku ranu. On je svakim svojim korakom i svakim svojim gestom svjedočio kako je veličanstveno biti čovjek, svuda i u svakoj prilici. Da se duša može mjeriti, njegova bi bar za metar bila šira i od najšire. U vrijeme sebičnosti i samoživosti koje živimo, on se davao svim svojim bićem, ne pitajući za cijenu i ne očekujući bilo šta za uzvrat. Na uvrede je odgovarao osmijehom, na laži istinom, na prevare postojanošću – riječju: bio je božji čovjek. Bio je to i djelom. Izuzetno je poštovao Crkvu, bratija Hilandara, kojem je hodočastio svake godine, dočekivala ga je kao svoga, a bio je i jedini hadžija ovog vijeka iz naših krajeva.
Gagi je brinuo o zavičaju i kad je bio daleko od njega. Bio je jedan od trojice inicijatora i osnivača „Zavičajnog kluba Šekularaca“ u Beogradu, i organizator nezaboravnih susreta na kojima smo se upoznavali i vezivali pokidane porodične konce. Nije bilo akcije koju smo pokretali ne bi li selu vratili neki davno izgubljeni komfor a da on nije bio ne samo učesnik nego i njen najprilježniji promoter. NJegovu ljudsku širinu iskoristili su mnogi naši jer su svi znali njegovu adresu i činjenicu da on nikad i ni pred kim nije zatvarao vrata. Radovao se svakom gostu, dočekivao i ih i ispraćao kao najrođenije. Jer, bio je rod i od roda. Nikad ga nisam vidio ljutog i nikad nisam čuo da je za nekoga rekao ružnu riječ. Za sve i svakoga imao je razumijevanje, praštao je i neoprostivo, nije sudio i nikad nije kažnjavao. U njegovim očima bilo je sunca za sve naše tame, njegov osmijeh mogao je da otključa i devet nebeskih brava.
Pišem ti sve ovo ne samo da olakšam sebi, ovo je jedan od onih izguba za kojima ostaje bezdana praznina i nepremostiva tuga, već da te podsjetim da je jedina ljudska mjera dan kad zagrli zemlju. Sve kuće, vile i gradovi koje stičemo za života, često gazeći preko časti i morala, ništa su naspram one jedne, kuće u zavjetrini Crkve. Jer se su ove prolazne, a samo je ona vječna. I sve materijalno što čovjek stvori za života nije i nikad neće biti ulaznica na bolju stranu Neba. U pamćenje i nezaborav, u iskrenu suzu kojom ga je selo ispratilo.
Pišem ti o Gagiju samo da te podsjetim da je i u vremenu svakojakoga nevremena, među neljudima, u društvu koje jede samo sebe, koje se odrodilo i obezbožilo, biti čovjek ravno podvigu. Košta, to je tačno, nije lako, i to je tačno, često se ne priznaje i ne cijeni dovoljno, ali je jedino vrijedno života. Pišem ti da znaš i da ne zaboraviš da se u ljudsko pamćenje lakše ulazi i traje duže ako se čovjek kakav je bio Gagi.
Izgrijeva kasno masko sunce, zavičaj utonuo u beskrajno zelenilo, ogrnut plavetnilom neba i tišinom u kojoj i otkucaji srca zvone kao zvono sa crkve Svetoga Jovana… Nema više Dragana, a ima ga svuda oko nas više nego ikad. I biće ga i onda kad kapija pred njegovom kućom, koju ostavi širom otvorenu, (možda neko svrati) strune i kad prozore njegovog rodnog doma napadnu promaja i paučina. Jer, ljudi kao što je bio on ne zalaze za horizonte sjećanja već traju i podsjećaju da je čovjek, ma kuda hodio, svoj samo ondje gdje mu je korijen.
Živ mi bio i oprosti.
Vi oslikavate ukrase ovozemaljskog sveta…Oslikavate coveka i covekoljublje, prefinjeno, cistog srca i raskosnim perom. Da covek nadje coveka, mora i sam biti covek. Divno je imati horizont secanja, divno je vracati se zavicaju, jer tako se vracate i svojim precima. Oni koji se ne osvrcu na svoj zavicaj, ne osvrcu se ni na svoje pretke, a takvi se ne raduju ni svojim potomcima. Gospodine Emilo, hvala sto svoje misli i razmisljanja delite sa nama. S postovanje do sledeceg teksta.