„Kad podvučem crtu – prezadovoljan sam. Ni za čim ne žalim. Imao sam ozbiljne uloge u nekim od najuspešnijih evropskih timova, živeo u velikim gradovima. Dosta je bilo“, rekao je bivši reprezentativac Srbije u razgovoru za Mozzart Sport po okončanju igračke karijere
Doneo je Vladimir Micov jednu od najvažnijih, ali i najtežih odluka u životu. Posle dve decenije, protkane trofejima, stavio je tačku na igračku karijeru.
Prve penzionerske dane provodi idilično – u porodičnoj atmosferi kuće u Bariču. Pronašao je mir u prelepoj prirodi, okružen najmilijima. Po osmehu na licu ne može da se zaključi da je rekao zbogom igri koju voli od kad zna za sebe. Zadovoljan i ispunjen, spreman je za novo poglavlje.
„Pobedio sam u najvažnijem ratu, izborio se za život u Beogradu. U inostranstvu je skupo, a ne bi me ni čekao posao po okončanju karijere. Nisam osoba koja će da ustane, odveze decu u školu, upali TV i to je to. Navikao sam i fizički mnogo da radim. Nema šanse da tek tako sednem. Dešava mi se da ne uđem po četiri dana u bazen jer radim, a prži sunce. Izborio sam se za to da damo šansu Beogradu, da deca krenu u školu i da organizujemo život ovde“, počinje za Mozzart Sport priču Vladimir, dok sin Nikola, na lično insistiranje, priprema kapućino za goste.
Pogled iz kuće na barički pejzaž ostavlja bez teksta. Čist vazduh udiše se punim plućima. U pozadini se čuje lavež iz hotela za pse, kojim se Vladimir iz ljubavi, sa porodicom bavi već nekoliko godina.
„Imamo labradora, uskoro će 13 godina. Gde god sam igrao vodili smo ga sa nama. Posle smo uzeli i ženku. Volimo pse. Tako je i krenula priča sa hotelom. Pojavljivao se problem svaki put kada bismo želeli da idemo na odmor – nismo imali gde da ostavimo psa. Nije lako tek tako ostaviti ga rodbini, pogotovu ako je veliki. Tako smo došli na ideju da sve ovo napravimo. Prezadovoljni smo. Nismo u čitavu priču ušli samo sa poslovnim ambicijama, već zato što volimo pse i želimo da im pružimo nešto. Sve je pravljeno po meri naših ljubimaca. Da bude prostrano, čisto…“, nastavlja Vladimir dok nam vidik zaklanjaju veseli repovi njegovih umiljatih pasa.
Pažnju ipak odvlači koš u dvorištu. Sa obruča vise patike…
„Treba znati kad je dosta. Nisam hteo da se razvlačim po terenu, iako nisam kroz karijeru imao ozbiljnije povrede. Da me mlađi ponižavaju, pretrčavaju, zakucavaju preko mene. Da izgledam smešno i sporo na terenu. Nisam želeo ni da menjam zemlju. Da se selim na godinu dana, menjam školu deci. Moram da razmišljam o porodici. Pritom, kad igraš Evroligu 10-12 godina – drugačije je. Patio sam poslednje sezone, osetio da to nije to i odlučio da završim na visokom nivou. Podvukao sam crtu – dosta je“, odlučno zbori bivši reprezentativac koji je tokom igrače karijere osvojio 18 trofeja i dve medalje sa omladinskim selekcijama Srbije.
Kada se minulog leta vratio u Podgoricu, nije razmišljao da se sprema za „poslednji ples“ na parketu, da će na mestu na koje je prvi put otišao kod kuće – odsvirati kraj.
„Vagao sam, gledao šta i kako. Kada sam potpisivao za Budućnost, šalio sam se da je Bog želeo da na mestu na kojem sam počeo internacionalnu karijeru stavim tačku. Nisam verovao da je preda mnom poslednja sezona, jer ko znam u kakvom stanju bi mi glava i telo bili. Već početkom leta sam ipak shvatio. Stvari nisu najbolje funkcionisale u klubu. Situacija se nije odvijala kako mi je obećano pred početak sezone. Trudio sam se maksimalno zbog znanja i iskustva da razgovaram sa ljudima u klubu, jer sam video u kom pravcu se krećemo. Bio sam u pravu. Nisam želeo da se mučim i prelomio sam“.
Nije se zasitio košarke. Kako kaže, to mu je nepojmljivo. Bilo je i teških trenutaka tokom 20 godina, ali na kraju – ni za čim ne žali.
„Svima dođe faza pucanja. Da li je do sredine, toga da li igraš ili ne, da li te voli trener… Uvek sam smatrao da će mi ako igram i najgori grad biti dobar. Ako ne igraš, ne znače ti ni Madrid, ni Barselona… Sve se to vezuje. Svuda sam igrao, imao ozbiljne uloge, živeo u velikim gradovima i svakako sam prezadovoljan“.
POČECI I PREKRETNICA U PODGORICI
Uz prvi srk kapućina, koji kao da je izašao iz italijanskog restorana, a ne aparata 10-godišnjeg Nikole, počeli smo sa pričom o Vladimirovoj impozantnoj karijeri. Kao klinac je imao velike snove, ali se već na startu saplitao o prepreke.
„Radio sam, trudio se. Igrao u Beopetrolu drugu ligu i imao ozbiljne minute, a onda sam napravio grešku kada sam potpisao za Crvenu zvezdu. Daleko od toga da je ne volim, ali sam rano prešao u tako veliki klub. Trebalo je da igram za juniore, što se podrazumevalo, i da se skidam za prvi tim. To bi za mene bio veliki uspeh. Na kraju sam trenirao iza zavese u Pioniru, odradio možda pet treniga sa prvim timom kod Zmaga Sagadina. Tu sam se ‘ugasio’, izgubio na samopouzdanju“.
Nije odustajao ni kada je bio peti bek u rotaciji OKK Beograda. Pronašao je klub po meri i potpisao za Lavove, koji su se samo nekoliko meseci kasnije ugasili. Naredni korak bio je ključni.
„U tim godinama je najvažnije da igraš, na tom prelasku u prvi tim. Tu se mnogo igrača izgubi. Tražio sam se, nije mi novac bio u glavi, već samo da igram. Spaslo me je što sam prešao u Budućnost. Dejan Radonjić je završio igračku karijeru, postao trener i pozvao me. Potpisao sam četvorogodišnjji ugovor i to mi je bila ozbiljna prekretnica u karijeri. Odvojio sam se od kuće, osamostalio se, krenuo da radim“.
Afirmisao se u Podgorici, počeo sa žetvom trofeja i spremio za izazove u pečalbi.
„Imali smo sve uslove, iako je Budućnost u tom trenutku rezultatski bila blizu da dotakne dno. Posle Evrolige i šampionskih generacija došli smo do toga da igramo samo srpsko-crnogorsku ligu. Imali smo jake treninge svakog dana. Prve godine smo mimo svih očekivanja izborili direktan plasman u ABA ligu. Onda je došao i Evrokup. Rasli smo svake godine. Nakon toga su mi se otvorila vrata u inostranstvu“.
Skrenuo je pažnju brojnih klubova. Imao poziv Valensije, ali je prste umešao Dejan Radonjić.
„Sećam se i da me zvala Valensija, Spahija je bio trener. Radonjić me nije pustio. Šalio sam se sa njim, šta bi bilo da mi je dozvolio da idem… Nisam mu to nikad prebacio, niti žalim. Sasvim sam zadovoljan kako je sve ispalo“.
INOSTRANSTVO
Sezonu 2009-2010 proveo je tražeći se u Grčkoj (Panionis) i Španiji (Baskonija), a onda je utočište pronašao u Italiji.
„Predivan period sam imao i u Kantuu, posle Budućnosti i nekog lutanja. Stigli smo i do Evrolige, u starom formatu imali šansu za Top 16. Igrali smo finale u italijanskom prvenstvu sa Sijenom. Sarađivao sam sa Andreom Trinkijerijem kad je počinjao i izrastao je u veliko ime. Znao sam da će dogurati daleko, jer je ozbiljan poznalavac košarke“.
Rad sa bivšim trenerom Partizana pripremio ga je za novi iskorak u jednom od najvećih evropskih klubova.
„Gledao sam gde ću da igram, imam adekvatnu ulogu, a tek posle razmišljao o ugovoru. CSKA je bio najbolji klub u tom trenutku. Plasman na Fajnal for je bio nešto normalno“.
U Moskvi je sarađivao sa Zoranom Ercegom, Milošem Teodosićem i Nenadom Krstićem, dok ih je sa klupe predvodio Etore Mesina. Osvojio je sve osim Evrolige. Iako je u obe sezone stigao sa Armejcima do Fajnal fora. Kada je okočnao saradnju sa CSKA, krenula je ruska hajka na njegov potpis.
„Imao sam najviše ponuda iz Rusije, jer ako nisi dovoljno dobar za CSKA, tu su druge ruske ekipe. Saša Obradović je tad bio u Krasnodaru i sećam se da me je zvao: ‘Mogu ove Amerikance da lažem da je ovde sve blizu avionom, ali ti znaš – naše svako putovanje je 17 sati’. To je veoma naporno, pa sam razmišljao o porodici, čak i psu“.
Pokucao je na vrata i velikan španske košarke.
„Imao sam ozbiljne ponude. Čak i od Reala, kad je Fajnal for trebalo da bude u Madridu. Finansijski je zbog poreza ponuda bila presmešna, ali nije bio to razloga da je ne prihvatim, već činjenica da su već imali mnogo igrača na mojoj poziciji. Nije mi se svidelo kako su igrali, mislio sam da neću imati ulogu kakvu smatram da treba da imam. Uzeli su Evroligu, ali ne žalim“.
Odabrao je Galatasaraj i – ispisao istoriju. Iako ni na Bosforu nije sve bilo ružičasto.
„Napravio sam dobru procenu. Imao veliku minutažu u Turskoj. Čak i preveliku. Prelepo je bilo i živeti na moru u Istanbulu. Vrhunac je bilo osvajanje Evrokupa. Bilo je i mnogo problema, dugovao se novac, igrači su odlazili. Posle prve godine su skratili budžet, zvali me da potpišem novi dvogodišnji ugovor pod nešto slabijim uslovima – odmah sam pristao. Pre toga su odlazili igrači, ludeo sam, zvao agenta sa željom da idem. Još sam došao iz ozbiljnog sistema u CSKA. Sad da me neko pita zašto sam produžio bez razmišljanja… Ne znam. Nisam ni sačekao druge ponude. Ali, na kraju je ispalo odlično“.
„Kad podvučem crtu – prezadovoljan sam. Ni za čim ne žalim. Imao sam ozbiljne uloge u nekim od najuspešnijih evropskih timova, živeo u velikim gradovima. Dosta je bilo“, rekao je bivši reprezentativac Srbije u razgovoru za Mozzart Sport po okončanju igračke karijere
Doneo je Vladimir Micov jednu od najvažnijih, ali i najtežih odluka u životu. Posle dve decenije, protkane trofejima, stavio je tačku na igračku karijeru.
Prve penzionerske dane provodi idilično – u porodičnoj atmosferi kuće u Bariču. Pronašao je mir u prelepoj prirodi, okružen najmilijima. Po osmehu na licu ne može da se zaključi da je rekao zbogom igri koju voli od kad zna za sebe. Zadovoljan i ispunjen, spreman je za novo poglavlje.
„Pobedio sam u najvažnijem ratu, izborio se za život u Beogradu. U inostranstvu je skupo, a ne bi me ni čekao posao po okončanju karijere. Nisam osoba koja će da ustane, odveze decu u školu, upali TV i to je to. Navikao sam i fizički mnogo da radim. Nema šanse da tek tako sednem. Dešava mi se da ne uđem po četiri dana u bazen jer radim, a prži sunce. Izborio sam se za to da damo šansu Beogradu, da deca krenu u školu i da organizujemo život ovde“, počinje za Mozzart Sport priču Vladimir, dok sin Nikola, na lično insistiranje, priprema kapućino za goste.
Pogled iz kuće na barički pejzaž ostavlja bez teksta. Čist vazduh udiše se punim plućima. U pozadini se čuje lavež iz hotela za pse, kojim se Vladimir iz ljubavi, sa porodicom bavi već nekoliko godina.
„Imamo labradora, uskoro će 13 godina. Gde god sam igrao vodili smo ga sa nama. Posle smo uzeli i ženku. Volimo pse. Tako je i krenula priča sa hotelom. Pojavljivao se problem svaki put kada bismo želeli da idemo na odmor – nismo imali gde da ostavimo psa. Nije lako tek tako ostaviti ga rodbini, pogotovu ako je veliki. Tako smo došli na ideju da sve ovo napravimo. Prezadovoljni smo. Nismo u čitavu priču ušli samo sa poslovnim ambicijama, već zato što volimo pse i želimo da im pružimo nešto. Sve je pravljeno po meri naših ljubimaca. Da bude prostrano, čisto…“, nastavlja Vladimir dok nam vidik zaklanjaju veseli repovi njegovih umiljatih pasa.
Pažnju ipak odvlači koš u dvorištu. Sa obruča vise patike…
„Treba znati kad je dosta. Nisam hteo da se razvlačim po terenu, iako nisam kroz karijeru imao ozbiljnije povrede. Da me mlađi ponižavaju, pretrčavaju, zakucavaju preko mene. Da izgledam smešno i sporo na terenu. Nisam želeo ni da menjam zemlju. Da se selim na godinu dana, menjam školu deci. Moram da razmišljam o porodici. Pritom, kad igraš Evroligu 10-12 godina – drugačije je. Patio sam poslednje sezone, osetio da to nije to i odlučio da završim na visokom nivou. Podvukao sam crtu – dosta je“, odlučno zbori bivši reprezentativac koji je tokom igrače karijere osvojio 18 trofeja i dve medalje sa omladinskim selekcijama Srbije.
Izbor urednika
Zvanično: Drugi kapitalac Čelsija – Kulibali od 40.000.000 evra
Uefa skratila krug Zvezdinih potencijalnih rivala: Sjajna vest – ne može se na Ferencvaroš
Australija zove Lazara Markovića: Sidnej mu nudi platu od 600.000 dolara
Kada se minulog leta vratio u Podgoricu, nije razmišljao da se sprema za „poslednji ples“ na parketu, da će na mestu na koje je prvi put otišao kod kuće – odsvirati kraj.
„Vagao sam, gledao šta i kako. Kada sam potpisivao za Budućnost, šalio sam se da je Bog želeo da na mestu na kojem sam počeo internacionalnu karijeru stavim tačku. Nisam verovao da je preda mnom poslednja sezona, jer ko znam u kakvom stanju bi mi glava i telo bili. Već početkom leta sam ipak shvatio. Stvari nisu najbolje funkcionisale u klubu. Situacija se nije odvijala kako mi je obećano pred početak sezone. Trudio sam se maksimalno zbog znanja i iskustva da razgovaram sa ljudima u klubu, jer sam video u kom pravcu se krećemo. Bio sam u pravu. Nisam želeo da se mučim i prelomio sam“.
Nije se zasitio košarke. Kako kaže, to mu je nepojmljivo. Bilo je i teških trenutaka tokom 20 godina, ali na kraju – ni za čim ne žali.
„Svima dođe faza pucanja. Da li je do sredine, toga da li igraš ili ne, da li te voli trener… Uvek sam smatrao da će mi ako igram i najgori grad biti dobar. Ako ne igraš, ne znače ti ni Madrid, ni Barselona… Sve se to vezuje. Svuda sam igrao, imao ozbiljne uloge, živeo u velikim gradovima i svakako sam prezadovoljan“.
POČECI I PREKRETNICA U PODGORICI
Uz prvi srk kapućina, koji kao da je izašao iz italijanskog restorana, a ne aparata 10-godišnjeg Nikole, počeli smo sa pričom o Vladimirovoj impozantnoj karijeri. Kao klinac je imao velike snove, ali se već na startu saplitao o prepreke.
„Radio sam, trudio se. Igrao u Beopetrolu drugu ligu i imao ozbiljne minute, a onda sam napravio grešku kada sam potpisao za Crvenu zvezdu. Daleko od toga da je ne volim, ali sam rano prešao u tako veliki klub. Trebalo je da igram za juniore, što se podrazumevalo, i da se skidam za prvi tim. To bi za mene bio veliki uspeh. Na kraju sam trenirao iza zavese u Pioniru, odradio možda pet treniga sa prvim timom kod Zmaga Sagadina. Tu sam se ‘ugasio’, izgubio na samopouzdanju“.
Nije odustajao ni kada je bio peti bek u rotaciji OKK Beograda. Pronašao je klub po meri i potpisao za Lavove, koji su se samo nekoliko meseci kasnije ugasili. Naredni korak bio je ključni.
„U tim godinama je najvažnije da igraš, na tom prelasku u prvi tim. Tu se mnogo igrača izgubi. Tražio sam se, nije mi novac bio u glavi, već samo da igram. Spaslo me je što sam prešao u Budućnost. Dejan Radonjić je završio igračku karijeru, postao trener i pozvao me. Potpisao sam četvorogodišnjji ugovor i to mi je bila ozbiljna prekretnica u karijeri. Odvojio sam se od kuće, osamostalio se, krenuo da radim“.
Kraj šampionske karijere Vladimira Micova: Nakon dve decenije iz igre izlazim ispunjen i zadovoljan
Afirmisao se u Podgorici, počeo sa žetvom trofeja i spremio za izazove u pečalbi.
„Imali smo sve uslove, iako je Budućnost u tom trenutku rezultatski bila blizu da dotakne dno. Posle Evrolige i šampionskih generacija došli smo do toga da igramo samo srpsko-crnogorsku ligu. Imali smo jake treninge svakog dana. Prve godine smo mimo svih očekivanja izborili direktan plasman u ABA ligu. Onda je došao i Evrokup. Rasli smo svake godine. Nakon toga su mi se otvorila vrata u inostranstvu“.
Skrenuo je pažnju brojnih klubova. Imao poziv Valensije, ali je prste umešao Dejan Radonjić.
„Sećam se i da me zvala Valensija, Spahija je bio trener. Radonjić me nije pustio. Šalio sam se sa njim, šta bi bilo da mi je dozvolio da idem… Nisam mu to nikad prebacio, niti žalim. Sasvim sam zadovoljan kako je sve ispalo“.
INOSTRANSTVO
Sezonu 2009-2010 proveo je tražeći se u Grčkoj (Panionis) i Španiji (Baskonija), a onda je utočište pronašao u Italiji.
„Predivan period sam imao i u Kantuu, posle Budućnosti i nekog lutanja. Stigli smo i do Evrolige, u starom formatu imali šansu za Top 16. Igrali smo finale u italijanskom prvenstvu sa Sijenom. Sarađivao sam sa Andreom Trinkijerijem kad je počinjao i izrastao je u veliko ime. Znao sam da će dogurati daleko, jer je ozbiljan poznalavac košarke“.
Rad sa bivšim trenerom Partizana pripremio ga je za novi iskorak u jednom od najvećih evropskih klubova.
„Gledao sam gde ću da igram, imam adekvatnu ulogu, a tek posle razmišljao o ugovoru. CSKA je bio najbolji klub u tom trenutku. Plasman na Fajnal for je bio nešto normalno“.
U Moskvi je sarađivao sa Zoranom Ercegom, Milošem Teodosićem i Nenadom Krstićem, dok ih je sa klupe predvodio Etore Mesina. Osvojio je sve osim Evrolige. Iako je u obe sezone stigao sa Armejcima do Fajnal fora. Kada je okočnao saradnju sa CSKA, krenula je ruska hajka na njegov potpis.
„Imao sam najviše ponuda iz Rusije, jer ako nisi dovoljno dobar za CSKA, tu su druge ruske ekipe. Saša Obradović je tad bio u Krasnodaru i sećam se da me je zvao: ‘Mogu ove Amerikance da lažem da je ovde sve blizu avionom, ali ti znaš – naše svako putovanje je 17 sati’. To je veoma naporno, pa sam razmišljao o porodici, čak i psu“.
Pokucao je na vrata i velikan španske košarke.
„Imao sam ozbiljne ponude. Čak i od Reala, kad je Fajnal for trebalo da bude u Madridu. Finansijski je zbog poreza ponuda bila presmešna, ali nije bio to razloga da je ne prihvatim, već činjenica da su već imali mnogo igrača na mojoj poziciji. Nije mi se svidelo kako su igrali, mislio sam da neću imati ulogu kakvu smatram da treba da imam. Uzeli su Evroligu, ali ne žalim“.
Odabrao je Galatasaraj i – ispisao istoriju. Iako ni na Bosforu nije sve bilo ružičasto.
„Napravio sam dobru procenu. Imao veliku minutažu u Turskoj. Čak i preveliku. Prelepo je bilo i živeti na moru u Istanbulu. Vrhunac je bilo osvajanje Evrokupa. Bilo je i mnogo problema, dugovao se novac, igrači su odlazili. Posle prve godine su skratili budžet, zvali me da potpišem novi dvogodišnji ugovor pod nešto slabijim uslovima – odmah sam pristao. Pre toga su odlazili igrači, ludeo sam, zvao agenta sa željom da idem. Još sam došao iz ozbiljnog sistema u CSKA. Sad da me neko pita zašto sam produžio bez razmišljanja… Ne znam. Nisam ni sačekao druge ponude. Ali, na kraju je ispalo odlično“.
U Istanbulu je sarađivao sa najtrofejnijim turskim trenerom Erginom Atamanom.
„Kad sam dolazio, čuo sam razne price o njemu. Ali kad krene plej-of, kao da se umoči u čarobni napitak. Kad je uzeo sa nama Evrokup, rekao sam da mu fali samo Evroliga. Osvojio je dve zaredom“.
Najlepše mu je ipak bilo u Milanu. U Prestonicu mode stigao je posle tri godine u Turskoj. Proveo neke od najboljih trenutaka u karijeri na parketu Mediolanum foruma.
„Supruga bi se složila. Vezani smo se za taj grad, proveli u njemu četiri godine. Deca su tamo krenula u školu. Bilo je predivno. Klub je bolje organizovan i od CSKA Kao u NBA. Osećali smo se super, igrao sam odlično, ali sam bio u ozbiljnim godinama. Da sam ostao još godinu dana i tamo završio karijeru, probao bih da ostanem u klubu“, priseća se Micov, dok sin Nikola period u Italiji opisuje sa savršeno akcentovim „bene“ („dobro“ na italijanskom). Iskoristio je priliku i da nam se pohvali svojim posebno izrađenim dresom najtrofejnijeg kluba sa Apenina.
Pored vrhunskih uslova, Olimpija ga je oduševila i načinom na koji se stara o igračima.
„U Milanu se znalo, pravoslavcima svi čestitaju Božić – strani, domaći igrači i klub. Sve to utiče na atmosferu i izuzetno je bitno. Svačiji rođendan bio je obeležen tortom. Okupili bi se svi zaposleni, slavljenik držao govor dok mu ostali tapšu“.
Imao je u Milanu ponovo priliku da sarađuje sa Mesinom. Posle dva zajednička odlaska na Fajnal for Evrolige sa CSKA, u poslednjoj sezoni ponovo su se našli među četiri najbolja kluba u Evropi. Nije im se dalo da prigrle najsjajniji kontinentalni pehar.
„Poslednje polufinale ostaje u sećanju, jer nas je Kori Higins srušio pola sekunde do kraja. Da smo bili u finalu, ko zna šta bi se desilo. Bili smo spremni, imali dobru ekipu…“
Najveće uspehe u karijeri ostvario je u inostranstvu, ali posebno mesto u Vladimirovom srcu ima titula šampiona Srbije sa Partizanom 2007. godine. Proveo je svega tri meseca braneći boje kluba za koji od malih nogu navija. Bilo je prilika da ponovo obuče crno-beli dres, ali se kockice nisu poklopile.
„Kad sam završio priču sa Milanom, krenulo je da se bombarduje po novinama na tu temu. Posle je došao i Željko Obradović, pa je postojao neki kontakt između mog menadžera i kluba, ali to je sve stalo. Za sedam dana sam video da neće doći do saradnje, jer nije bilo dovoljno ozbiljno. Imali su tri srpska igrača na mojoj poziciji, pritom mlađa. Odmah sam znao da nema ništa…“
ODRICANJA
Bogata i uspešna internacionalna karijera ima i svojih mana.
„Stalno si u autobusu, avionu, hotelu. Ako imaš čarter možeš da sedneš u kafić posle utakmice na piće, ali i to je kasno. Nemaš vremena da obilaziš gradove, trgove, znamenitosti… Imao sam privilegiju da uhvatim kontinuitet i nisam se selio svake godine. Neki menjaju klub i dva, tri puta godišnje. Teško je da se privikneš na novi jezik, kulturu, hranu… Za decu pogotovu. Non stop novo društvo, pa jezik nepoznat“.
Osetio je Micov na svojoj koži šta znači odricanje zbog posla.
„Obožavam sneg i tek u Budućnosti sam, zbog FIBA prozora u februaru, prvi put imao priliku da odem na zimovanje. Bili smo na Jahorini tri dana. Naravno, nisam želeo pred kraj karijere da skijam, da pravim budalu od sebe, da se povredim. Sedeo sam u kafiću, gledao njih kako skijaju i kao vau, to je to – tek u 37. godini“.
Praznici se uglavnom proslavljaju u krugu porodice. Sportisti ih često provode u obavezama.
„Treniramo 31. decembra, eventualno ako je utakmica 3. januara, poneki trener ume da nam da slobodno, ali ne možeš da izađeš, da popiješ šta želiš, da se prežderavaš kao većina ljudi za Novu godinu… Sve su to odricanja. Skoro nikad za Božić i Badnje veče nisam bio kod kuće“.
KOŠARKAŠKI PROFIL
U svakom klubu uživao je veliko poverenje trenera. Bio jedan od ključnih igrača Galatasaraja u pohodu na međunarodnu titulu. Olimpiji donosio brojne pobede sa zvukom sirene. Uvek je bio u službi tima, spreman da odgovori na svaki izazov. Važio je za polivalentnog igrača, a koren svestranosti leži u njegovim prvim košarkaškim koracima.
„Možda nisam bio prva zvezda tima zato što niko ne ceni poziciju tri. Smatra se da smo čoškare i manje bitni. Pokrivao sam dve pozicije, igrao i kao četvorka. Uglavnom silom prilika jer su se igrači povređivali. Veliki plus mi je bio što sam na početku karijere igrao plejmejkera. Trener Saša Janjić iz Šampiona nas je učio da moramo da vodimo loptu. Jednog leta sam naglo izrastao, ali sam znao da driblam. Uvek sam mu bio zahvalan zbog toga i dan danas smo u kontaktu. Nema sumnje da je to imalo veliki uticaja“.
Utisak je da su mu koševi u poslednjim sekundama bili specijalnost. Iako skromno tvrdi da je pobedonosne poene postizao zbog spleta različitih okolnosti., rezultati pričaju drugu priču.
„Krila se retko cene, nemaju veliku ulogu i akcije. Uglavnom su pozicije jedan, dva i pet u centru pažnje. Trojka je nekako najpotecenjenija. Namesti se da lopta dođe do tebe jer te neko potceni, ili vode računa o boljem šuteru. Nisam nikada bežao od odgovornosti, dešavalo se i da promašima, ali sve je to deo sporta. Tokom poslednje sezone u Milanu sam pogodio tri ili četiri šuta za pobedu, što za jednu takmičarsku godinu nije malo. Nisam nikad bežao od toga, ali nisam smatrao da sam heroj. Tako se ponekad izdešava, ali su mi i treneri verovali“.
Poslednju sezonu u karijeri začinio je trojkom za pobedu protiv Partizana u polufinalu ABA lige.
„Posle su me Grobari, kad me sretnu, zapitkivali: Je l si morao da daš? Vazda nezadovoljni, šta god da uradiš“, našalio se Micov.
(Mozzartsport)
