Kompozitor Stevan Hristić pripada – uz Petra Konjovića i Miloja Milojevića – generaciji muzičkih stvaralaca koja se pojavila u srpskom muzičkom životu u prvoj deceniji 20. vijeka i povela srpsku muziku savremenim evropskim putevima.
Stevan Hristić je rođen u Beogradu, 19. juna 1885. Djetinjstvo je proveo većinom u inostranstvu, gdje je diplomatska služba vodila njegovog oca.
Prva muzička znanja sticao je neredovno po mnogim gradovima Evrope. Godine 1903. upisao se u Srpsku muzičku školu, gdje su mu teorijske predmete predavali Stevan Mokranjac. Već sljedeće godine, međutim, Hristić odlazi na dalje školovanje u Lajpcig; na tamošnjem uglednom Konzervatorijumu studira kompoziciju, a istovremeno pohađa i dirigentski kurs.
Nakon završetka Konzervatorijuma 1908. godine, povratka u Beograd i kratkotrajnog nastavničkog rada u Srpskoj muzičkoj školi, uslijedilo je razdoblje studijskih boravaka u inostranstvu – u Moskvi, Rimu i Parizu Hristić proširuje svoje umjetničke vidike i usavršava tehničko umijeće.
Dok je tokom školovanja u Lajpcigu imao priliku da upozna djela njemačkih romantičara, u Moskvi upoznaje, između ostalog, i rusku crkvenu muziku, u Rimu latinsku polifoniju i verizam, a u Parizu stvaralaštvo francuskih impresionista.
Znanja koja je stekao iz oblasti crkvene muzike u Moskvi, Hristić prenosi na učenike Bogoslovije, gdje djeluje kao nastavnik u godinama pred Prvi svjetski rat. Uporedo sa tim predaje i u Srpskoj muzičkoj školi, a 1913. godine započinje dirigentsku aktivnost u Narodnom pozorištu.
Između dva svjetska rata
Značajni Hristićevi poduhvati vezani su za period između dva svjetska rata. Tada je naročito aktivan kao dirigent i organizator muzičkog života u Beogradu. Učestvuje u osnivanju Beogradske filharmonije 1923. godine i djeluje kao njen prvi šef i dirigent više od deset godina.
Sa Beogradskom filharmonijom Hristić priređuje niz redovnih koncerata, na čije programe stavlja i mnoga djela savremenog muzičkog stvaralaštva.
Hristićevo djelovanje kao direktora i dirigenta beogradske Opere između 1924. i 1934. godine donijelo je procvat toj instituciji: repertoar je znatno obogaćen, naročito djelima slovenskih klasika poput Čajkovskog, Rimskog-Korsakova, Smetane ili Dvoržaka, kao i ostvarenjima jugoslovenskih kompozitora; angažovani su mnogi istaknuti umjetnici sa strane, naročito ruski, a odnjegovane su i prve generacije domaćih pjevača.
Pri osnivanju Muzičke akademije 1937. godine, Hristić se ubraja među njene prve nastavnike. Kao profesor kompozicije ostaje na dužnosti do 1950, a kratko vrijeme obavljao je i funkciju rektora.
Poslije Drugog svjetskog rata Stevan Hristić stiče brojna priznanja za svoj umjetnički rad. Godine 1950. izabran je za redovnog člana Srpske akademije nauka, kao i za prvog predsjednika tada osnovanog Saveza kompozitora Jugoslavije. Umro je u Beogradu 1958. godine.
Tokom višedecenijske stvaralačke aktivnosti Stevan Hristić bio je svjedok mnogih novih pojava u muzici.
Pojedine su imale eksperimentalni karakter, dok su druge nosile obilježja revolucionarnih novina. Premda savremenik najekstremnijih modernih pravaca, Hristić je ostao vjeran stilski umjerenijem muzičkom izrazu. U početku stvara sa osloncem na dotadašnja stvaralačka dostignuća u srpskoj muzici.
Potom komponuje odražavajući prevashodno uticaje koje je prihvatio tokom boravaka u inostranstvu, uglavnom poznog romantizma i njegove italijanske varijante – verizma, kao i francuskog impresionizma.
Folklorno nadahnuće
Međutim, u baletu „Ohridska legenda“ Hristić se ponovo okreće folklornom nadahnuću i obogaćuje ga uticajem ruske nacionalne škole, posebno njene opere-bajke i baleta, kao i izvesnim stilskim i tehničkim novinama kojima je u međuvremenu ovladao.
Njegova melodijska invencija s vremenom se obogaćivala, kao i orkestarski kolorit, a umjetnički sadržaj je produbljivan novim vrijednostima.
Stvaranju opere Hristić je pristupio kao zreo umjetnik, sa višegodišnjom karijerom koju je ostvario kao pozorišni dirigent. Za „Suton“ – svoje jedino opersko djelo, premijerno izvedeno 1925. godine – Hristić je odabrao tekst druge drame iz „Dubrovačke trilogije“ Ive Vojnovića i upotrijebio ga kao libreto u gotovo integralnom obliku.
Pored opsežnog djela „Vaskrsenje“ iz 1912. godine – koje ima značaj prvog oratorijuma u srpskoj muzici – Hristićevo vokalno stvaralaštvo obuhvata i niz kompozicija pisanih za hor a kapela, više solo pjesama, kao i izvestan broj ostvarenja za glas i orkestar.
Među duhovnim horskim kompozicijama ističu se „Liturgija“, i posebno „Opelo u be-molu“ – po izvesnim odlikama, djela bliska stilu ruske crkvene muzike.
Stevan Hristić se ubraja među kompozitore koji su dali početne impulse približavanju srpske umjetničke muzike evropskim tokovima. To je tendencija koja će svoju punu afirmaciju imati u djelima kompozitora narednih generacija.
(RTS)
