Najveće etničko ćišćenje u Evropi posle Drugog svjetskog rata: Spaljena sela, masovne grobice, izmasakrirana tijela i pobijena djeca na Petrovačkoj cesti ostali iza zločinačke „Oluje“!

Iako je prošlo 27 godina, početak svakog avgusta, kod onih koji su preživjeli da svjedoče svireposti ustaškog poduhvata, budi tmurne uspomene.

Napad na RSK počeo je 4. avgusta u ranim jutarnjim časovima. Prema nekim procjenama u samoj akciji “Oluja” učestvovalo je, što direktno, što indirektno oko 200.000 pripadnika vojnih i policijskih snaga. Iako su u Kninu imali obavještajne podatke da bi moglo doći do ove akcije, čak se spekulisalo i samim datumom, gotovo niko ozbiljno nije shvatio ovu prijetnju. Prema riječima Save Štrpca, tadašnji vojni vrh je vjerovao kako će ovo biti samo ograničen napad i to na području Korduna.

 

– Kada sam 3. avgusta sreo jednog pukovnika, pitao sam ga šta će se to desiti sjutra. Odgovorio mi je da slobodno spavam, jer prema njihovim procjenama ujutru će biti napad, ali da nam u najgorem slučaju mogu zauzeti jedan manji dio teritorije – prisjeća se Štrbac.

DOLAZAK „OLUJE“ OSJEĆAO SE U VAZDUHU

Iako je rat već uveliko trajao, kako govori Štrbac, dolazak „Oluje“osjećao se u vazduhu.

– U pet ujutru su me probudile strašne detonacije i sjećam se da sam odskakivao u krevetu na pola metra-metar. Tada sam pogledao kroz prozor i vidio pečurke nakon tih izbačenih granata kako se dižu. Nisu bili gađani samo vojni ciljevi, granatirana je bolnica i civilni dio grada – govori Štrbac za „Novosti“.

Iako hrvatske vlasti i nakon 27 godina od “Oluje” tvrde da je ova vojna akcija bila “čista kao suza” i da nije bilo planskog progona srpskih civila – ratna dokumenta, transkripti razgovora i svjedočenja govore sasvim suprotno.

Ona otkrivaju i kako su penzionisani američki generali bili umiješani u planiranje ove akcije, toku pregovora oko mirovnog plana Z-4 i razlozima zašto su oni na kraju propali, ali na svjetlo dana donose i sve ratne igre tadašnjeg hrvatskog rukovodstva i zelenom svjetlu tadašnjeg američkog ambasadora Petera Galbrajta da “Oluja” može da se izvede kako bi se spriječio pad Bihaća.

Dokumenta otkrivaju i kako je čitava ova akcija imala za krajnji cilj ne samo da “oslobodi” Krajinu, već da se ovaj dio teritorije pretvori u čist kao suza etnički prostor bez Srba, što se uostalom može vidjeti i iz transkriprta razgovora Tuđmana sa generalima, održanog samo par dana pred početak “Oluje” na Brionima 31. jula 1995. godine.

Kako govori Štrbac za „Novosti“, dokazano je kako su u pripremi ove vojne akcije učestvovali i američki penzionisani generali koji su radili za kompaniju MPRI.

– Koliko mi je poznato oni su još u oktobru 1994. po narudžbi Zagreba krenuli sa pravljenjem planova za “Bljesak” i “Oluju”. MPRI je čak sa najsofisticiranijim oružjem i opremom naoružao hrvatsku vojsku pa čak i sa dronovima za izviđanje. Oni su ih naoružali sa sofisticiranim vrstama oružja pomoću kojeg su mogli vidjeti svaki bunker, svakog vojnika i svaki objekat i pomoću kojeg su mogli dobaciti granate sa bilo koje strane – kaže Štrbac koji je u to vrijeme bio sekretar Vlade Republike Srpske Krajine.

HRVATI, PALILI SRPSKA SELA I UBIJALI SVE ONE KOJE SU ZATEKLI U KUĆAMA

– Iako je tokom svog obraćanja putem medija, tadašnji predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman pozivao Srbe da ostanu na svojim imanjima, oni koji nisu uspjeli da se da se ubace u nepreglednu kolonu od 250.000 ljudi, dočekala je stravična smrt. Hrvati su u Gruborima, Gošićima, Varivodama i Konjiću ubili sve one koje su zatekli u svojim domovima.

– U Gruborima i Konjićima hrvatska vojska je ubijala i zapalila sve one koje je zatekla kod kuća, nakon čega su išli u Kojanine. Ima mnogo svjedoka koji su pobjegli u šume i odatle posmatrali sve što se dešavalo. Mi još vodimo među nestalima 654 iz „Oluje“, među kojima je čak 76 procenata civila i 51 procenat žena. Pored toga imamo oko 360 ekshumiranih leševa koji se nalaze pod kontrolom Zagreba, a koji još uvek nisu identifikovani –  priča Štrbac.

Mjesto Grubori u dolini Plavno iznad Knina više ne postoji, nije označeno ni na kartama, niti može da se nađe na „Guglu“. Ostale su samo razrušene i zapaljene kuće Srba koji su tu nekada živjeli. Prazna su i druga sela oko Knina.

GRANATIRANJE IZBJEGLICA NA PETROVAČKOJ CESTI

Protjerane sa vjekovnih ognjišta, kolone srpskih izbjeglica koje su se u bjegu od ustaškog noža 7. i 8. avgusta zatekle na Petrovačkoj cesti kod Bosanskog Petrovca i u mjestu Svodna kod Novog Grada, dočekale su granate ispaljene iz hrvatskih aviona. Od posljedica rasprskavajućeg dejstva četiri rakete, svaka težine 123,4 kilograma, tada je ubijeno 13 osoba od kojih šestoro djece. Najmlađi je bio šestogodišnji Jovica Drljača.

– Ubijeno je devetero ljudi, među kojima je bilo četvoro djece i jedna djevojka od dvadeset godina, koja je bila u drugom stanju. Mnogi su izranjavani, a povredama je podleglo još dvoje ljudi. Krajem avgusta u novosadskoh bolnici jedna trudnica, koja je bila ranjena preminula je na porođaju. Imala je dvoje djece koja su bila ranjena na Petrovačkoj cesti, gdje je isto izgubila supruga i svekra – naveo je Štrbac.

 

Tužilaštvo Srbije za ratne zločine potiglo je optužnicu protiv četvorice hrvatskih oficira, koja ih tereti da su u avgustu 1995. godine raketirali kolonu srpskih izbjeglica na Petrovačkoj cesti kod Bosanskog Petrovca. Štrbac navodi da je Srbija ima međunarodnu obavezu nastalu ratifikacijom Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata, a koja nalaže da je svaka strana potpisnica ove konvencije dužna da pronalazi lica osumnjičena da su izvršila ili naredila da se izvrše neka od teških zločina, te da ih izvede pred sud, bez obzira na njihovo državljanstvo.

Srpsko tužilaštvo za ovaj stravični ratni zločin tereti brigadira Hrvatske vojske – pilota avijacije u penziji Vladimira Mikca, koji je u sporno vrijeme bio komandant vojne avio-baze u Puli. Drugooptuženi je brigadni general, pilot avijacije u penziji Zdenko Radulj, koji je bio komandant avio-baze Pleso kod Zagreba. Optužnica tereti i pukovnika Željka Jelenića, koji je u to vrijeme bio komandir 22. eskadrile lovačkih aviona u Pula, ali i pukovnika Danijela Borovića, nekadašnjeg komandira 21. eskadrile lovačke avijacije u Plesu. Optuženi se terete da su izvršili krivično djelo “ratni zločin prema civilnom stanovništvu”.

AKCIJA „OLUJA“ ZLOČIN ZA KOJI NIKO NIJE ODGOVARAO

Akcija „Oluja“ za sobom je donijela smrt a ostavila spaljena sela i plač neutješnih porodica, dok za zločine nad Srbima niko nije odgovarao. Trojica hrvatskih generala Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak odgovorni za zločine nad Srbima u akciji „Oluja“, oslobođeni su svih optužbi.

Haški tribunal je jula 2001. otpečatio optužnicu protiv penzionisanog hrvatskog generala Ante Gotovine, koji je bio komandant te operacije. Gotovina je od tada bio u bjekstvu sve do hapšenja u Španiji 7. decembra 2005, kada je izručen Tribunalu.

Godinu dana ranije, tom sudu su se predala druga dvojica generala, Ivan Čermak i Mladen Makrač, koji su optuženi za progon, deportacije i prisilno premještanje, pljačku, bezobzirno razaranje naselja, ubistva, nehumana djela i okrutan tretman tokom i nakon operacije „Oluja“.

Optužnica protiv Gotovine je odlukom Pretresnog vijeća Tribunala spojena sa optužnicom protiv druge dvojice generala.

Aprila 2011, Gotovina je osuđen na 24, a Mladen Markač na 18 godina zatvora, dok je general Ivan Čermak oslobođen krivice. U presudi Anti Gotovini, Haški tribunal je utvrdio da je operacija „Oluja“ u leto 1995. bila udruženi zločinački poduhvat s predsednikom Franjom Tuđmanom na čelu, smišljen da protera srpsko stanovništvo iz Kninske Krajine, što je bio navod optužnice.

U novembru 2012, Apelaciono veće Haškog tribunala oslobodilo je hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača krivice za progon srpskog stanovništva iz Kninske Krajine 1995. poništivši prvostepenu presudu, nakon čega su oni pušteni iz pritvora.

Prema konačnoj presudi, operacija „Oluja“ nije bila udruženi zločinački poduhvat u cilju proterivanja Srba iz Kninske Krajine.

Oslobađajuća presuda izazvala je euforiju u Hrvatskoj, a hrvatski gradovi su se utrkivali u dodeljivanju titule počasnog građanina Anti Gotovini.

TIHI EGZODUS SRBA U HRVATSKOJ TRAJE I NAKON 27 GODINA

Srbi koji su odlučili da se vrate na svoja ognjišta, uglavnom danas žive bez struje i kvalitetne infrastrukture. Hrvatska i dalje na sve načine nastoji da otjera Srbe sa tih prostora. Ustaški grafiti, skrnavljenje srpskih pravoslanih crkava širom Hrvastke, samo su jedan od načina na koji Srbima šalju poruku da nisu dobrodošli.

O tome kakve probleme imaju najviše govori izvještaj Srpskog narodnog vijeća, koji svake godine ukazuju o napadima na Srbe, verbalnim, fizičkim, i svaku druge prirode. Te brojke idu i preko 400 ali to je samo ono što se zabilježi preko medija, ili što se prijavi policiji  tužilaštvu, ali bar dva puta je više onih što se ne prijavljuju.

Ono što je najinteresantnije, kaže Štrbac, i što uvijek pred godišnjicu „Oluje“ dolazi do izražaja su procesuiranje Srba za ratne zločine.

– Kao da se juče rat završio, Hrvati procesuiraju ljude za ratne zločine. Od početka ove godine uhapsili su osam lica, a podnijelli su 23 krivične prijave za ratni zločin. Oni imaju svoj cilj i to je postao njihov brend, istovremeno kada su najviše ubijali Srbe u „Oluji“ oni su ih istovremeno najviše optuživali za ratne zločine – zaključio je Štrbac za „Novosti“.

Štrbac kaže da je od početka ove godine bilo osam hapšenja Srba po tim potjernicama

ZLOČINAČKA AKCIJA „OLUJA“ ZA SOBOM DONIJELA SMRT, OSTAVIVŠI UGLJENISANA TIJELA I SUZE NEUTJEŠNIH PORODICA

Akcija „Oluja“ za sobom donijela je smrt, a ostavila spaljena sela i plač neutešnih porodica, dok za zločine nad Srbima niko nije odgovarao. Prema podacima „Veritasa“ proterano je 250.000 Srba, a na evidenciji ubijenih Srba nalazi se 1.881 ime, među kojima je 1.233 civila, dok se 654 lica vode kao nestala.