Piše: akademik Vasilije Krestić
Mnogo je događaja i problema u hrvatsko-srpskoj prošlosti koji remete odnose i na drugačiji način se sagledavaju i ocjenjuju.
„Oluja“ i „Bljesak“ će sigurno ostati zabilježeni i služiti kao kamen spoticanja u tumačenju tih događaja. Te akcije su još dublje produbile jaz između Srba i Hrvata.
„Bljesak“ i „Oluju“, Hrvati slave kao veliku pobjedu, a Srbi kao tragedije svog naroda i međunacionalnih odnosa. Oni još više remete odnose, koji su, inače, poremećeni zato što se na različite načine tumači genocid. Hrvati bi po svaku cijenu da izbrišu genocid. Ako to ne mogu, onda bi da smanje broj žrtava. Oni imaju konstantnu razrađenu i bezočnu propagandu. Ne stide se ničega. Ne stide se da omalovaže te događaje, da pokažu da nisu oni počinili genocid. To je u sklopu dugotrajnije priče u odnosima između dva naroda.
Istorija je naša godinama lakirana i nije razobličavala događaje. Nije pisano kako je stvarno bilo, nego su ti događaji uljepšavani i zataškavani. Preko zločina se prelazilo radi bratstva i jedinstva i zajedničke države. Hrvati su uvijek dobro znali to da iskoriste i zloupotrebe, da dovedu do toga da ni za Jasenovac oni nisu krivi. A mi broj žrtava smanjujemo za njihovu ljubav, radi dobra između dva naroda.
Hrvati imaju jednu mitomaniju, što je za tako mali narod više nego opasno. Čak su ih i neki strani pisci i istoričari upozoravali da paze šta rade, da ne može Hrvatska da bude od Tirolskih Alpa do Prokletija. Dakle, ogromne ambicije teritorijalne imaju, a naša istoriografija je o tome ćutala. A, zašto je ćutala? Ćutala je misleći da će ih dobrim ponašanjem kupiti, da će gutanjem tih njihovih zlodjela steći njihovu naklonost i ljubav. Neće. Takva njihova politika ne traje decenijama, već vjekovima. I sada se smanjuje broj žrtava. Na tome radi i naš Muzej žrtava genocida i vladika Jovan (Ćulibrk). To je skroz pogrešna investicija koja će nam se obiti o glavu. Nismo imali nijednu pošteno napisanu knjigu o tome da su Hrvati upravo „velikohrvati“.
Dakle, Jovan Dučić je za Hrvate rekao da su najhrabriji narod na svijetu, ne zato što se nikoga ne boje, već zato što se ničega ne stide. Oni to dokazuju i svojim sadašnjim ponašanjem. Iako se zna koliko je tačno srpske dječice postradalo od ustaške kame, hrvatski biskupi idu na to da kažu da su logori bili prihvatilišta. A mi smanjujemo broj žrtava i u „Oluji“ i „Bljesku“. Ne zna se ko stoji iza tih akcija, zbog čega su se dogodile i kakva je to pobjeda Hrvatske. Sve je to smišljeno ranije zbog želje da se stvori velika etnički čista hrvatska država. Ta njihova bezočna politika, nažalost, uspijeva. Mi im to omogućavamo nerazobličavanjem neistina i neuspostavljanjem reciprociteta u svemu. Šta oni nama, to mi njima. Bez toga nema dobrih političkih odnosa između Srba i Hrvata.
Jednom zasvagda moramo da shvatimo da ne možemo da kupimo njihovu ljubav. Jednom zasvagda moramo prekinuti lažnu ljubav bratskih naroda. Nema tu bratstva. To je računica koja sa njihove strane dolazi kao prljava, dobro promišljena i velikohrvatska i antisrpska. Nema tih investicija koje oni neće prihvatiti, a zabiće nam nož u leđa kad god im se pruži prilika. Ta mržnja koja je usađena u tkivo ogromnog djela hrvatskoh naroda, neće se brzo izgubiti. Ona će trajati ko zna koliko dugo. Mi jedino možemo da se borimo za istorijsku istinu koju treba da iznosimo u javnost, ne falsifikujući je.
Naša istoriografija je bila prilagođena potrebama zajedničke države. Dolazilo je do krupnih falsifikata i nedorečenosti, kada je riječ o stalnim napadima Hrvata na Srbiju i težnjama o Velikoj Srbiji. Ne zna se da je uprvo obrnuto, da nema gotovo ijednog poznatijeg hrvatskog istoričara, kako u ranijem, tako u novijem vremenu, koji nije težio stvaranju velike etnički čiste Hrvatske. Hrvati stalno napadaju Srbiju i Srbe zbog velikosrpskih interesa a upravo oni rade na stvaranju velike i etnički čiste Hrvatske.
To žele po svaku cijenu i zbog toga dolazi do genocida.
Postoji strahovito i endemsko neznanje kod našeg naroda. Neki me primjeri stalno šokiraju. Ipak jasno mi je zbog čega je to tako. Pokušaću u ovom tekstu osvrnuti se na ovaj problem. Na primjer, u više navrata nailazim na tekstove u novinama u kojima se novinar pita, ko su Albanci? Otkuda oni na Blakanu? U istoriji nisu bili poznati do skorijeg vremena. Jasno je da su se naselili tek poslije naseljavanja Slovena i Srba. Zatim nailazim na teorije kako su Albanci došli tokom najezde Turaka a da su ih naselili iz regiona Kavkaza. Da su prethodno bili nastanjeni u južnoj Italiji pa da su otamo se naselili preko Jadrana i sve tako nekakve nebuloze. Ono što je najstravičnije u ovim tekstovima jeste činjenica da su Albanci, Srbi. Albanci su pripadnici srpskog naroda koji se doselio iz današnje Njemačke i poznati su kao Polabski Srbi. Sebe su nazivali Alabani što znači oni rođeni na rijeci Labi. Kako objasniti ovakvu vrstu neznanja i nacionalne bezsvjesti kod našeg naroda? U suštini Polabski Srbi su imali tragičnu istoriju. Tokom sukoba sa Saksoncima, Dancima i Katoličkom Crkvom bili su podvrgnuti nevjerovatnom teroru i progonu pa su napuštali teritoriju Njemačke i naseljavali se na Balkan. Najveća koncentracija ovih naseljenika je u oblastima Dalmacije, Crne Gore, Kosova i Albanije. Heraldijski simbol ovog srpskog plemena je Bijeli Vuk na Crvenom Polju koji se naziva LAAB. U Danskoj i Skandinaviji postoji čuvena legenda o BeoWulf-u. Makon naseljavanja dijela ovog našeg naroda na Balkan, centar ovoga srpskog plemena bio je u današnjoj Albaniji u Elbasanu a kasnije u Draču i Skadru a neko vrijeme je najznačajniji centar bio Vučitrn na rijeci Lab. Tokom vremena i viševjekovne okupacije stalnih novih progona i selidbi pamćenje preostalog naroda je nestalo. Tokom oslobađanja našeg srpskog naroda od turske okupacije, zbog stalnog zatiranja intelektualaca i ljudi koji su posjedovali znanje i autoritet (sječa knezova), postali smo podložni svakakvim nacionalnim dezinformacijama. Crkva je bila takođe u potpunosti intelektualno osiromašena pa je nedostatak znanja doveo do pogrešnih shvatanja o našoj narodnoj istoriji. Takođe su odlučujuću ulogu u brisanju našeg istorijskog pamćenja odigrali pripadnici njemačke intelektualne elite i misionari katoličke crkve upravo shvatajući da bi moglo biti veoma loše po njih ako bi se Srbi sjetili starog progona u Njemačkoj. Poznata je uloga katoličke crkve i Štrosmajera u stvaranju takozvanog „Ilirskog Pokreta“ preko kojeg su pokušali srpski narod prevesti u Ilire. Dio našeg naroda jeste preveden u tvorevinu hibridnu „Ilirskih Albanaca“ a taj program brisanja srpskog naroda i danas vidimo na Kosovu gdje je njemačka vojska stvorila svoju bazu i zanimaju se potpunim uništenjem naše kulture, religije i fizičkog opstanka. Bitno im je da unište srpsku državu i narod i zbog njihovog shvatanja da ostale slovenske narode ne mogu držati u podčinjenom stanju dok god su Srbi slobodni. Njihovim stalnim nastojanjima su od srpskog naroda stvorene nove nacije, Hrvati, Bosanci a u toku je i stvaranje Crnogorcke nacije. Ove novonastale nacije su tako koncipirane da svoj novonastali identitet održavaju isključivo na negaciji svoga porijekla i svako pominjanje istine kod njih izaziva netrpeljivost i mržnju prema svom narodu i porjeklu. Dakle stvorili su laž kojoj opstanak ugrožava istina. Osjećaj ugroženosti od istine kod ovih novonastalih nacija gura ih u istrebilački sukob sa svojim narodom i sebima samima. Ovi lažni narativi i lažna sjećanja se prihvataju od najviše intelektualne elite Srbije te na taj način sarađuju u sopstvenom istrebljenju. Razlog tome leži u činjenici da je naša najvisočija obrazovna ustanova Srpska Akademija Nauka i Umjetonosti od svoga stvaranja pod kontrolom Njemačke Istorijske Škole i sama sprovedena na stranputicu pamćenja. Više od stotinu godina Srpska Akademija Nauka je simbol blokade istine. Umjesto da vrši važan posao prosvjećivanja srpskog naroda, oni se bave pomračivanjem pamćenja svoga naroda. Čitava institucija svoj nepostojeći kredibilitet zasniva na dogmatskoj borbi protiv istine o prošlosti svoga naroda. Njihova prihvaćana znanja su u sukobu sa istinom narodne istorije. Njihova zvanja i naučni kredibilitet su zasnovali na lažnoj nebulozi i niko ih ne može ubjediti da se okrenu istini. I danas su dakle pod kontrolom njemačkih intelektualaca i gaje neznanje kao vrlinu. Otuda u našem narodu i nema shvatanja o najbitnijim stvarima iz naše prošlosti pa tako možemo naići i kod veoma obrazovanih ljudi u našem narodu kako se pitaju, a ko su ti Albanci? Strašno. Srpska Akademija Nauka i Umjetonosti je odgovorna zbog ovolikog i ovakvog neznanja sopstvene istorije. Ako iko bude kriv za nestanak srpskog naroda to će biti ovi neznalice i glupaci. Nakon dvjesta godina nzavisnosti i slobode u najvišoj instituciji obrazovanja i intelektualne moći našeg naroda stoje ljudi koji o prošlosti našeg naroda neznaju baš ništa. Odnosno neznaju one najvažnije istine. Ova nezainteresovanost za istinu i duboka nezainteresovanost za spoznaju u ovoj instituciji ima i druge negativne poslijedice kao što je na primjer, ne postojanje savjetodavne sposobnosti prema pripadnicima političke elite i stoga viševjekovna nesposobnost da se stvori funkcionalna i snažna država. O svemu naprednom i normalnom moramo da saznajemo sami i edukujući se iz stranih izvora. Političke ideale moramo da tražimo na primjerima iz inostranstva umjesto da su Akademici vršili uticaj da se prihvataju najbolja rešenja. Bastioni neznanja u našem narodu su najviše institucije obrazovanja. Njihov kolaboracionizam sa našim neprijateljima može na kraju dovesti do našeg nestanka. Njihova nesposobnost i neznanje može biti fatalno za naš narod. Vrijeme je da se nešto preduzme u Srpskoj Akademiji Nauka i Umjetonosti. Kada pomislim na njih uvjek se sjetim one rečenice iz Diznijevih Crtanih Filmova, „Ćemu ovo služi, a uz to i ne radi“?