PIŠE: SIBIN
Iz Sarajeva, Vuksanović udata Stanković Draginja šalje nam srce, kao političku poruku, ni da je ovo borba oko bombonjere, a ne novog osmišljavanja zajednice.
Tokom vladavine aktuelnog predsjednika, da budemo krajnje precizni, dakle: „zajednica“ se dijelila na – povlašćene i potlačene, privilegovane i prognane!
Andrija Mandić u formuli pomirenja nazire horizont budućnosti oslonjene na očuvanje tradicije. Tako se vraćamo kontinuitetu bez kojeg smo osuđeni na lutanje.
Zaklinjanje u čast, predstavljanje časti, davanje riječi, biti političar ili čak logos/lider, u najmanjem je precijenja slika koja se stekla o sebi, fantazija u kojoj možemo biti od žrtve do heroja, mada je realnost obično drukčija. Otud je zrelost i iskustvo neopohodno u politici kao vještini mogućeg.
Svjedoci smo da se rabi strašan pojam kakav je fašizam, i svakako, jedan od prikrivenih vidova fašizma upravo je kampanjsko trošenje ovog pojma koji je čist rad zla! Zajednica se time zastrašuje, iako je njoj nasušno potrebno oslobođenje upravo od onih koji sebe vide kao vječite vladare.
Zato je ambasador francuske od još uvijek u ulozi opozicije nesnađene skupine dočekan jednom provincijalnom retorikom koja je navikla da galami i prijeti, pripravna samo na osudu.
Da bismo se svega toga oslobodili, dakle, počnimo od početka, što će reći pomirenja, da bi uspjeli, birajmo predsjednika koji poznaje šta narodu treba, u suprotnom imaćemo – kardio (srce), epsku (čast), rečitu (logos), i nedokazano ekspertsku politiku (apostolsko administrativnu), koja je bila promašaja iliti pogodak u prazno.
AM(3)
