Strah i njegove sluge

Piše: Saša Dr. Đurović

Naravno da je novi predsjednik trebao da bude inaugurisan na Cetnju. Ne treba zato mnogo pameti, niti opservacija vajnih analitičara kakvih je cg prepuna. Eskiviranje Cetinja za inauguraciju može da se tumači kao glas razuma, koji u konkretnom slučaju personifiikuje strah i kapitulaciju. Prvenstveno kao strah od nemira, nereda, iliti svojevrsnog „toplog zeca“ kojem je milatovic bio izložen u izbornoj kampanji na Cetinju.

E upravo zbog toga trebao je da bude inaugurisan baš tamo a da ne govorim o nastavljanju kontinuiteta. Ovako može da se tumači da su se predsjednik i klika oko njega uplašili nečeg na Cetinju. U slobodraskom Cetinju. Mogu, u ovom textu percipirani kao strašljivci, da se brane, i zavijaju u oblande eufemizma svakakve priće. Mogu i, demokratsko kukavički, jer demokratija podazumijeva i kukavičluk kao kompromisno resenje, da zakažu inauguraciju npr. i u petnicu bate. Umjesto toga trebalo je stisnut petlju. Kad je već takav vakat da je država ispustila određeni reon obavijen dimom od tigar SrBskih, i Pirelli, talijanjskijeG guma. Nekad ubjedljivo pa onda i većinsko Karađorđevski, o čemu svjedoći Obilića poljana, posred Cetinja.

Negdje je i sramota, i za predsjednika i za državu da odabere ( ako je on uopšte i birao ) neko drugo mjesto za inauguraciju jer kao da i on i država kojom stoluje, priznaju poraz pred grupom neistomišljenika, iliti „indenpendista“. Od elementarne pameti. Ili kako ih je već nazvao taj, od juće inkriminisani Milović, član partije kojoj pripada i milatovic a koji je SAMO iznio stav. Kao da je to zabranjeno ?! Jeste u diktaturi, a cg to nije, makar deklarativno. Ili iako je bilo obrisa ovi novi su trebali da budu antipod diktaturi seljačina, zar ne ?

Dakle, izbjegavanjem inauguracije na Cetinju predsjednik je priznao poraz jer mu je jedno od najbitnijih a direktnih ovlaštenja upravljanje državnim aparatom, vojskom i policjom. Ako je neko procijenio da su nemiri, neredi ili incidenti nepotrebni u pravu je, ALI ako taj neko nije imao plan B za takav scenario, da „poklopi“ sve te nerede, nemire i eventualne incidente, onda pojma nema ni sa životom ni sa vođenjem države. A Boga mi fali mu i kredibiliteta i autoriteta. O elementarnoj pameti i o kuraži da i ne govorim.

Slučaj broj 2.
Promjena naziva ulica u Nikšiću. Ako se neko boji da preimenuje ime ulice nekakvih heroja i sporno definisanog partizanskog puta u ime Nobelovca, i jednog od najvećih pisaca ikad, Iva Andrića, te odmah mu uz rame Mehmeda Selimovića, onda treba priznat kapitulaciju i na zgradu opštine oklembesit’ platno sa likom bravara iz Kumrovca, čitavom duljinom! Poperit mu bistu na svakom kraju tog nekad grada. Po mogućnosti sa lulom koju je pušio i Reksom, vjernim mu pratiocem, malo manje poslušnim od nekih „junačnih“ osoba iz Crne Gore, koji su mu služili, iskusni Geroji u slugeranjstvu autoritarnom i oskudnom u neobrazbi. I njima jednu ulicu dat, sa njima je počeo sunovrat one čojske i sojske Crne Gore. Da su makar naučili ono -mi dižemo čelo, mi kročimo smelo, mi ćvrsto stiskamo pes- Da se poklone bistama Andrića i Selimovića, kojih u Nikšiću nema. Pokrenut inicijativu da im se izliju. U prirodnoj veličini.