Malo koji pisac uspio je da promijeni tok svjetske književnosti tako tihim glasom kao Anton Pavlovič Čehov. Rođen 1860. godine u siromašnoj trgovačkoj porodici u Taganrogu, na obali Azovskog mora, Čehov je odrastao u sjenci očevih dugova i stroge religioznosti. Ipak, iz te tjeskobe iznikao je pisac čije su priče i drame zauvijek redefinisale umjetnost pripovijedanja.
Ljekar iz nužde, pisac iz strasti
Kad je porodica bankrotirala, mladi Anton ostao je sam da završi školu. Zarađivao je dajući časove, a potom otišao u Moskvu, gdje je studirao medicinu. Bio je ljekar cijelog života – besplatno je liječio siromašne, obilazio sela i pomagao gdje god je mogao. Ipak, za život je često više zarađivao pisanjem kratkih priča za novine, i to često pod pseudonimima.
Sam je sažeo svoj životni dualizam riječima:
„Medicina je moja zakonita žena, a književnost moja ljubavnica.“
Majstor kratke priče
Čehov je bio revolucionar kratke forme. Njegove priče odbacile su moralizovanje i jeftine poente – umjesto jasne pouke, pružale su otvoren kraj i život „kakav jeste“.
Likovi u njegovim pričama nisu heroji, već obični ljudi: činovnici, seljaci, bolesnici, izgubljene duše.
Čehov je vjerovao da umjetnost mora biti iskrena i ogoljena, bez suvišnih ukrasa – stav koji se ogleda u njegovoj poznatoj „Čehovljevoj pušci“:
„Ako na zidu visi puška, u sljedećem činu mora opaliti.“
Drugim riječima, ništa suvišno ne smije ostati u priči ili drami.
Nezaboravni put na Sahalin
Jedan od najdramatičnijih događaja njegovog života bio je put na Sahalin 1890. godine. Putovao je više mjeseci do udaljenog ruskog kaznenog ostrva, intervjuisao hiljade zatvorenika i dokumentovao strašne uslove života. Rezultat je bio izuzetno ozbiljan i potresan dokumentarno-sociološki zapis koji se i danas proučava.
Taj put bio je i prekretnica – pokazao je njegovu ličnu savjest i spremnost da se suoči s najmračnijim djelovima ruskog društva.
Dramska revolucija
Čehovljeve drame – Galeb, Ujka Vanja, Tri sestre, Višnjik – odbacile su tradicionalne zaplete i melodramu. Na sceni se, naizgled, „ništa ne dešava“, ali ispod površine ključaju potisnute strasti, razočaranja i propuštene šanse.
Prva izvedba Galeba bila je fijasko, ali Moskovsko hudožestveno pozorište, pod vođstvom Konstantina Stanislavskog, donijelo je Čehovu priznanje. Stanislavski je na njegovim dramama izgradio svoj čuveni „sistem“ glume – temelje modernog psihološkog realizma na sceni.
Humor u tami
Iako ga često nazivaju pesimistom, Čehovljev svijet nije bez humora. Njegove priče i drame prepune su suptilne ironije, tragikomedije i groteske. Sam je tvrdio da su mu drame „komedije“, jer je smatrao da je život, uprkos svemu, beskrajno apsurdan i smiješan.
Čovjek skroman i tih
Čehov je bio poznat po skromnosti i blagosti. Nije volio slavu ni mondenski život, nije tražio priznanja. Ipak, već za života bio je slavljen. Pomagao je siromašnima, gradio škole i ambulante, često trošeći sopstveni novac.
Kraj života: Tražio čašu šampanjca, popio i „otišao“
Od mladosti je bolovao od tuberkuloze. Iako je znao da umire, rijetko se žalio i dugo je skrivao bolest. Pred kraj života preselio se na Krim, tražeći blagu klimu. Umro je 1904. godine u njemačkom ljetovalištu Badenvajler. Prema predanju, na njemačkom je ljekaru rekao:
„Ich sterbe“ („Umirem“),
zatražio čašu šampanjca, ispio je – i izdahnuo.
Ironija sudbine nije ga napustila ni poslije smrti: tijelo mu je greškom transportovano u Rusiju u vagonu za ostrige.
Zaostavština
Anton Čehov ostavio je stotine priča, četiri velike drame i neizbrisiv trag u svjetskoj književnosti i pozorištu. Njegova jednostavnost, humanost i suptilnost inspirišu i danas. Pisci poput Hemingveja, Kafke, Beketa ili Karvera priznavali su njegov uticaj.
Više od sto godina kasnije, Čehov nas i dalje uči kako da gledamo obične ljude – s nježnošću, ironijom i strašnom iskrenošću.
(Telegraf.rs)
