Čekajući svog supruga da se vrati s duge plovidbe, Jacinta Kunić iz Perasta izrađivala je goblen koristeći, osim damasta i bisera različitih boja, vlasi svoje kose. Posvećeno je goblen vezla 25 dugih godina, nadajući se da će dočekati svog supruga, koji se nikada nije vratio. Predanje kaže da je, vezući goblen, izgubila vid.
Kamerna opera za tri ženska glasa, kamerni ansambl i elektroniku „Ostrvo” najnovije je muzičko-scensko djelo srpske kompozitorke Irene Popović Dragović, koje je premijerno izvedeno nedavno u Crkvi Svetog Duha u Kotoru kao dio međunarodnog festivala „KotorArt”, dok je 21. jula predstavljeno u okviru 40. festivala „Grad teatar” Budva, na tvrđavi Mogren. Na jesen se očekuje i podgorička premijera, poslije koje će „Ostrvo” započeti svoj repertoarski život.
Opera je inspirisana upravo pričom o Jacinti Kunić. Irena Popović Dragović napominje da je nije privukla samo ta sudbina, već ono što ona čuva kroz vjekove: sjećanje na istrajnost, prisutnost i snagu tihog trajanja. Libreto je potpisala Jelena Novak. Tri ženska glasa – operski, dramski i glas djevojčice – ne predstavljaju tri različita lika, već tri lica iste žene. Sve tri izvođačice su Jacinta. Dramsku Jacintu tumači Dubravka Drakić, opersku Olivera Tičević, dok glas djevojčice donosi nježna i posebna Sofija Ivanović. Njih prati Ansambl „Boka”, sastavljen od izuzetnih muzičara koji pažljivo osluškuju svaki dah predstave i predstavljaju njen ravnopravan scenski glas: Tamara Jovanović (flauta), Nenad Jovanović (violina), Željko Ivović (violončelo), Marina Mikić (klavir), Srđan Palačković (perkusije) i Irena Popović (elektronika). Video potpisuje Emil Petrov, a kostim Lina Leković. Klavirski saradnik na projektu je Marina Mikić.
Uvertiru opere „Ostrvo” karakteriše smjenjivanje burnih i intimnih odsjeka koji metaforično predstavljaju život žene koja, u svom dubokom bolu, opstaje, neumorno i posvećeno tkajući goblen – simbol svoje ljubavi prema čovjeku koga nikada više neće sresti. Kroz operu publiku vode tri glasa: narator – glumica, operski glas i glas djevojčice, koji kroz poetske slike pričaju jednu od najpotresnijih legendi Boke kotorske. Jacinta, kao narator danas, sjeća se svog djetinjstva dok je bila djevojčica, a kao odrasla žena (operska pjevačica) ni ne sluti da će život provesti u zatvorenom svijetu. U libretu se smjenjuju prošlost i sadašnjost, san i java, a susreću se najljepši stihovi ženske poezije. Kamerni ansambl „Boka” u operi izvodi dionice, pored sviranja, izgovorom i šapatom, te tako glas Jacinte postaje umnožen.
– Za mene Jacinta nije žena koja čeka. Ona je žena koja traje. Zato opera „Ostrvo” nije priča o čekanju, već o vremenu koje pamti, o unutrašnjoj slobodi i vjernosti sopstvenoj istini. Zanimalo me je da kroz muziku i scenski jezik otvorim prostor u kojem prisustvo postaje važnije od događaja, a tišina jednako važna kao i zvuk. Vrijeme je zapravo glavni protagonist ove opere: ono nije linearno, već unutrašnje, emotivno i duboko lično – kaže Irena Popović Dragović, koja je i pored zgusnutih proba u razgovoru za „Politiku” predstavila svoje novo djelo.
Libreto Jelene Novak, kako kaže, polazi od priče o Jacinti, ali je razvija u sasvim novu, poetsku i savremenu operu koja prevazilazi istorijski okvir. U našem čitanju Jacinta postaje mnogo više od istorijske ličnosti. Ona postaje metafora svega što nestaje. Poput najusamljenijeg kita koji pjeva pjesmu koju više niko ne može da čuje ili sjajnog traga puža bačvaša koji ostaje tek kao kratkotrajni odsjaj, Jacinta nas podsjeća na svjetove koji polako iščezavaju. Njena priča zato nije samo priča o jednoj ženi, već o našem odnosu prema vremenu, prirodi i onome što nepovratno gubimo.
„Ostrvo” je imalo i svoju posebnu istoriju nastanka. Sve je počelo uvertirom koju je Irena Popović Dragović napisala za „KotorArt”. Poslije njenog uspjeha, „KotorArt” je naručio kompletnu operu. Prošle godine publika je imala priliku da čuje koncertno izvođenje, a ove godine djelo je dobilo svoj puni scenski oblik.
– Bila mi je velika radost, ali i odgovornost, da pored komponovanja preuzmem i režiju i da operu ponovo rodim na scenu, dajući joj njen puni teatarski život. Vjerujem da će ova opera pronaći svoje mjesto upravo zato što pripada drugačijoj vrsti muzičkog teatra: intimnom, savremenom i poetskom, u kojem su tišina, dah i prisustvo jednako važni kao muzika i riječ. To je pozorište koje ne insistira na velikim odgovorima, već nas poziva da zastanemo, oslušnemo i sačuvamo ono što je najdragocjenije, a što gotovo neprimjetno nestaje – konstatuje Irena Popović Dragović.
Opera „Ostrvo” urađena je u koprodukciji Gradskog pozorišta Podgorica, „KotorArta” i Muzičkog centra Crne Gore.
(POLITIKA)
