Vesna Bratić: Politička scena u Crnoj Gori je bluz mutne vode!

„Formiranje 42. Vlade oslabilo je poziciju Srba, a moje hapšenje je prvo političko hapšenje od Golog otoka“

Postoje ljudi čiji vas politički mandat ne ostavlja ravnodušnim, ali postoje i oni rijetki čiji karakter postane mjera vrijednosti u vremenu kada je sve na rasprodaji. Naša Hercegovka, profesorka Vesna Bratić, u surovoj političkoj areni Crne Gore nije bila samo ministarka – ona se potvrdila kao najautentičniji politički srpski glas u Crnoj Gori koji se mogao čuti u ovome vijeku. U društvu naučenom na savijanje kičme, preletače i političarsko kalkulantstvo, Vesna je pokazala kako se beskompromisno i sa ponosom nosi breme sopstvenog imena, porijekla i tradicionalnog hercegovačkog etosa.

Danas, kada je izložena medijskim hajkama i montiranim, kafkijanskim procesima, postaje sve jasnije da se njoj ne sudi zbog funkcije koju je obavljala, već zbog odbijanja da kapitulira pred sistemima koji decenijama poništavaju srpski identitet. Za mnoge od nas, ona je upravo to – mjerna jedinica srpskog dostojanstva, nepokolebljivosti i prkosa.

U iskrenom, britkom i duboko ličnom razgovoru, ekskluzivno za „Slobodnu Hercegovinu”, Vesna Bratić otvoreno govori o golgoti kroz koju prolazi, licemjerju aktuelne političke scene, stanju u srpskoj intelektualnoj eliti, ali i o onoj neraskidivoj niti koja spaja Hercegovinu i Crnu Goru kroz vijekove.

Bili ste na čelu megaministarstva koje je obuhvatalo prosvjetu, kulturu, nauku i sport u jednom od najturbulentnijih perioda novije istorije Crne Gore. Kada danas podvučete crtu, šta smatrate svojim najvećim uspjehom, a šta Vam je ostalo kao neostvaren cilj?

— U pravu ste kada period formiranja 42. Vlade nazivate jednim od najturbulentnijih u novijoj istoriji Crne Gore. Megaministarstvo – zvalo se Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta – pokrivalo je četiri upravne oblasti, po mom mišljenju najvažnije za (o)zdravlje(nje) društva. Mnogo toga što sadašnja Vlada predstavlja svojim uspjesima u oblastima koje sam pokrivala u stvari je dobilo konture u vrijeme kada sam ja bila na čelu ministarstva. Najvećim uspjehom smatram to što, hvala Bogu, nisam krala niti se ugrađivala u tendere ili uzimala procente. Uspjeh je, recimo, licenciranje Pravoslavne gimnazije Sveti Sava koja već pokazuje zapažene rezultate. Neostvareno je sve ostalo. Neostvarena je pravda kojoj se narod nadao. Sve ono za šta smo se na riječima svi borili, a ispostavilo se da je većini jedini cilj – ministarska ili neka druga fotelja.

Pomenuli ste da megaministarstvo „nije smjelo” da bude povjereno nekom ko se ne stidi što pripada srpskom narodu. Možete li to konkretizovati?

— Reći ću ovdje ono što je najvažnije kada je u pitanju moj rad i (mal)tretman kojem sam u kontinuitetu izložena: prećutni je konsenzus, što je sada vrlo lako primjetiti, da se „ne dira” u „tekovine” Ranka Krivokapića (ideološkog „oca” politike koju je preuzeo DPS). Promjene o kojima se govorilo trebalo je da budu suštinske, da se tiču korijenskih izmjena jednog duboko i bespovratno trulog sistema. Danas, skoro šest godina nakon „pobjede”, skoro ništa se nije suštinski promijenilo. Naravno, „ispravljena” je „greška” i u identitetskim ministarstvima su sada ljudi koji nastavljaju po tragu starog režima. Da ne bi bili pod baražnom vatrom „tzv.” mejnstrim medija (u stvari je riječ o dvijema stranama iste medalje) i zadržali lukrativne pozicije, ministri uglavnom papagajski (i) neukusno ponavljaju šta su sve „čekirali” na ovom podugom putu za Jevropu, putuju, sastaju se, rukuju i fotografišu i „mjere” kolika „doza” i kog „patriotizma” je potrebna u prvoj godini upravljanja, a koja i kakva u predizbornoj. Najveće licemjerje, ili, po njima, valjda pragmatizam pokazuje se oko tema koje su bolne, ratne. Pogledajte, recimo, sastav(e) delegacija koje se u ime Vlade šalju na mjesta stradanja. Za svakoga pomalo i za svakoga ponešto. Indikativan je primjer delegacije Vlade koja se ove godine pojavila u Srebrenici – ovog puta su to isključivo pripadnici/e bošnjačkog naroda. Zašto je tako u predizbornoj godini, dok je prve godine delegacija bila „miješana”, nije teško zaključiti.

Vaš mandat pratili su snažni otpori dijela opozicije, medija i nevladinog sektora. Sa ove vremenske distance, kako objašnjavate toliki otpor Vašem radu? Da li je riječ bila prije svega o ideološkim razlikama ili otporu promjenama koje ste pokušali da sprovedete?

— Okamovom oštricom se najlakše odgovara na sva naizgled komplikovana pitanja. Izložena sam besprizornim napadima svih vrsta jer ne pristajem da „prodam vjeru za večeru” u smislu u kojem se to danas radi. Godinama se ovdje politički „jaše” na „ideologijama” – u stvari, sve je vrlo prosto i za ovih 6 godina postalo je vidljivo svima koji žele da vide. Radi se o prekompoziciji nekih ljudi i nekih interesa i o sposobnosti da se pliva u mutnoj vodi. Politička scena u Crnoj Gori je bluz mutne vode. Sve što je moglo da ispuza sa dna i iz mulja, ispuzalo je. Postoje različita gledišta o tome kako sada voditi politiku. Najveće pitanje za srpsku stranu političkog spektra danas jeste: „da li tiha voda brijeg roni”?

Tokom mandata stekli ste reputaciju jedne od najodlučnijih ličnosti na političkoj sceni Crne Gore. Kako danas gledate na činjenicu da ste, kao profesorka književnosti i žena, ušli u sukob sa sistemom od kojeg su mnogi iskusni političari zazirali?

— Mene je, kao profesora, kao ljudsko biće, kao pravoslavnu hrišćanku sramota da varam i lažem, najprije sebe pa druge. Posmatrala sam i druge aktere „promjena” kroz sebe, “against my better judgement”, što bi rekli Englezi i Amerikanci. Nije prvi put da kažem da ketmanstvo kakvo postoji na crnogorskoj političkoj sceni, naročito u „tzv.” građanskom spektru nije nešto što ne može da se radi, što nisam mogla bolje od svih ostalih da sam htjela. Smatram da ovo nije jedina arena i jedino sudilište na kojem pokazujemo od čega smo. Ne želim to da mijenjam ni za kakve sinekure, privilegije, bespotrebna šetanja po kontinentima i fotografije za spomenare

Kada danas pogledate kroz šta ste sve prošli – od medijskih napada i prijetnji do sudskih postupaka – da li ste se ikada zapitali da li je sve to vrijedilo? Kajete li se što ste prihvatili ministarsku funkciju?

— Nije trebalo da prihvatim ministarsku funkciju, ne zato što nisam sposobna za nju već zato što oni s kojima sam bila u Vladi nisu zaista dijelili vrijednosti o kojima su govorili na sva zvona (i i dalje govore). Žao mi je što sam porodicu izložila neprijatnostima i inženjerisanoj mržnji. Ta mržnja je nastala hibridnim djelovanjem paraslužbi, tzv. „duboke države” čiji su interesi za trenutak poljuljani, „nevladinih (DPS) organizacija” i medija. U toku je montirani tužilački proces, tako da ja još prolazim sve kao u vrijeme kandidature, za mandata i poslije mandata.

Protiv Vas je pokrenut sudski postupak zbog smjena direktora u prosvjeti. U kojoj je fazi taj proces danas i šta Vam je to iskustvo pokazalo o stanju pravosuđa i institucija u Crnoj Gori?

— Bezbjednosni, tužilački i sudski aparat nisu prošli „lustraciju”. Zbog toga smo i imali moje spektakularno hapšenje – trebalo je da poslužim kao primjer svima (a ja ne vjerujem da više ima ikoga, ako ga je uopšte i bilo) ko bi se trudio da mijenja loše prakse. To će biti prvo očigledno političko hapšenje poslije Golog otoka u Crnoj Gori. Samo su za golootočane nalažene bizarnije krivice. Trebalo je i da me unize pred sobom, pred studentima, prijateljima.

A sama faza postupka danas?

— Ne sumnjam uopšte da će se nastaviti s ovim montiranim kafkijanskim procesom čiji cilj je da se svako slobodnomisleći eliminiše iz trke za bilo kakvu poziciju. I, naravno, da mi se život što više zagorča. Upravo kada sam pravosnažno oslobođena u parničnom postupku koji je medijski potpirivan kao da se radi o Pablu Eskobaru, pokrenut je krivični s krajnje bizarnim rješenjem za lišavanje slobode od koga se, sada, valjda, pravi optužnica, jednako bizarna.

Nova lica u bezbjednosno-tužilačkom sektoru su, na vlastitu sramotu, pokušala da se „čekiraju” kod EU partnera preko mojih leđa, kukavički, podlo i bijedno podmećući navodno nezakonite smjene 8 i nesmjenjivanje 40 direktora pod zloupotrebu službenog položaja. Slučajevi očigledne korupcije starih i novih, ostaju, međutim neprocesuirani. Nego, i Sanader je ispunjavao sve što su mu tražili partneri, ali prava korupcija je, ipak, sankcionisana. To čeka i crnogorske sanaderčiće.

Kako danas ocjenjujete rad 42. Vlade Zdravka Krivokapića? Da li je mogla učiniti više na demontaži nasljeđa prethodnog režima ili su presudile unutrašnje opstrukcije i političko neiskustvo?

— Donedavno je, prilično subjektivno, ocjena bila pozitivna, ali nakon novih saznanja, naročito nakon onog besprizornog hapšenja, mnogo toga mi je jasnije. Iako su ovo „Igre prestola” s Temua, ovo je matriks u kojem se nažalost budimo i sve sam više svjesna da je i Krivokapićeva Vlada bila dio tih igara i tog matriksa. LJudi nevelikih sposobnosti, obrnuto proporcionalnih znanju i ambicijama sve više dolaze do izražaja. Tada je to počelo. U stvari, takvi se traže jer koliko god se potencira obnovljena crnogorska nezavisnost, svima je jasno da donosioci najvažnijih odluka ne sjede u izvršnoj vlasti. Zašto je to do ovolike mjere tako, da li postoji više prostora za makar malo više istinske samostalnosti, to treba pitati vlast koja se u velikoj mjeri sastoji od preletača iz DPS-a i sličnih partija i to onih koje zovemo trećeešalonci u čiju stručnost za visoka mjesta je i DPS sumnjao.

Kako danas ocjenjujete aktuelnu političku scenu Crne Gore? Vidite li na njoj dosljedne zastupnike prava srpskog naroda ili je politički pragmatizam preovladao nad principima?

— Politička scena Crne Gore je borba za o(p)stanak na vlasti. Za veliki broj aktera to je i ostanak na slobodi. Zato je borba tako prljava, a biće još prljavija kako se budu približavali izbori. Politički pragmatizam je, mislim, odnio prevagu čak i kada na prvi pogled ne izgleda tako. U onome što se zove „građanski” blok mnogi su preuzeli ne samo članove već i prakse bivšeg sistema, a srpska politička koalicija de fakto više i ne postoji. Moramo da vjerujemo da postoje borci za prava srpskog naroda, možda su se neki malo umorili, ali, svakako su dugo u treningu. Srpsko političko jezgro je najjače kad smo opozicija, što je i normalno, ali mislim da nije vrijeme za velika cijepanja. Pravosuđe je nelustrirano, policija isto tako. Često se bira između lošeg i goreg, a čini mi se da su politički čelnici bezbjednosnog sektora skloni da izaberu gore. Postoji više teorija o tome zašto to rade. Nadam se da najgora nije tačna mada me moj kafkijanski proces opominje da ne odbacim ni tu mogućnost.

Sve su vidljivije određene unutrašnje, „srpsko-srpske” podjele na političkoj i društvenoj sceni Crne Gore – između pragmatičnog, institucionalnog srpstva i onog beskompromisnog, ideološkog. Kako gledate na te unutrašnje podjele i da li one slabe pregovaračku i društvenu poziciju našeg naroda?

— Tužno je da Srbi u državi koju su osnovali treba da razmišljaju o „pregovaračkoj poziciji”. Vlada u kojoj sam bila bila je nejaka. Protiv sebe je imala i skupštinsku većinu i opoziciju. Sad se čini – s razlogom. Nakon svega doživljenog i viđenog, mislim da je upravo formiranje te Vlade oslabilo pregovaračku poziciju srpskog naroda. Poslije uzmicanja i ustupaka (i koji nisu traženi) i uopšteno ponašanja kao da nam treba starateljstvo u političkom i državnom smislu, treća skupštinska većina u kojoj su neku riječ konačno dobili i politički Srbi došla je na gotovu štetu. Nadam se da će razlike između NSD-a i DNP-a u percepciji aktuelnog političkog trenutka i izboru načina političkog djelovanja u konačnom biti na korist srpskom narodu.

Godinama su prosvjeta, kultura i jezička politika bile u središtu identitetskih sporova u Crnoj Gori. Koliko je danas moguće vratiti institucionalno dostojanstvo srpskom jeziku, ćirilici i srpskoj kulturnoj baštini, te depolitizovati školski sistem?

— Voljela bih da ovdje imam optimističan odgovor ili čak stav. Ukoliko se ne dese tektonske promjene na globalnom planu, mislim da naše vlasti neće moći donijeti promjene u ovom smislu. Odnos prema ovim pitanjima je ono što zaista stoji iza svih optužbi i urota protiv mene. Stiče se utisak da je dozvoljeno sve osim ne biti licemjeran. Biti korumpiran, ne govoriti istinu i izdati je vrlo poželjno jer je iskoristivo u ucjenjivačke i „trgovačke” svrhe, što potvrđuju i raznorazni „transferi”, spavači i „iznenađenja”, a naročito tzv. „bubašvaba karakteri” na našoj političkoj sceni. Postoji par takvih karaktera na kojima bi nam Nušić i Domanović pozavidjeli, a ovo kako sam ih nazvala sugeriše da bi kao i ovi insekti tvrdokošci preživjeli i nuklearnu katastrofu.

Kakvo ste stanje zatekli u institucijama kulture – muzejima, arhivima, bibliotekama i pozorištima – i u kojoj mjeri su, po Vašem mišljenju, one bile stavljene u funkciju oblikovanja novog identitetskog narativa?

— Zastrašujuće je što se novi identitetski narativ koji ne baštini tradicionalne vrijednosti Crne Gore nakalemio za samo dvije decenije. Osim vrlo kratkog perioda mog ministrovanja, sve se vratilo na staro. I to koliko se vratilo je farsično i bilo bi komično da nije tužno. Identitetski se i dalje jasno demarkira „elitna” kultura koja to nije i kamerna sporadična predstavljanja srpske kulture, uglavnom na lokalnom nivou. Ono što je oblikovalo samo jedan identitetski narativ sada je legitimisano postavljanjem kadrova koji se tim pitanjima ne bave kao da je status kvo aksiomatski ispravna stvar, a svaki pokušaj preispitivanja blasfemija za koju se ide na „lomaču”.

Kako danas ocjenjujete položaj srpskog naroda i srpske kulture u Crnoj Gori nakon smjene DPS-a? Da li su ostvarene suštinske promjene ili je riječ o procesu koji će trajati godinama?

— Nisu. Neki Srbi su dobili pravo na rad. Ne traže se više partijske DPS. Ne kreće se (zasad) s otimanjem hramova. Nema nikakvih suštinskih promjena i bilo bi dobro da proces traje godinama. To bi značilo da je započet – no, nije.

Kako tumačite rezultate posljednjeg popisa stanovništva, posebno kada je riječ o nacionalnom i jezičkom izjašnjavanju? Da li oni predstavljaju realnu sliku društva ili i dalje odražavaju posljedice višedecenijskih pritisaka i strahova?

— Odugovlačenje i raznorazni konsenzusi s opozicijom, softveri ovakvi onakvi, ne daju mi osnov za povjerenje ni u ovom kontekstu. No, iako je srpski jezik manje zastupljen nego što smo se nadali i dalje je najzastupljeniji. To mu i dalje ne pomaže da uđe u Ustav prije nego se eventualno pridružimo EU. A tada tek, mislim, da neće.

Kako iz Vaše perspektive izgleda današnji odnos matice Srbije prema sunarodnicima u Crnoj Gori? Da li je zvanični Beograd pronašao pravi model podrške srpskom narodu kroz ulaganje u kulturu, prosvjetu i institucije ili u tom odnosu i dalje preovladavaju dnevna politika i pragmatizam? Šta Srbi u Crnoj Gori suštinski očekuju od svoje matice?

— Oduvijek su postojala ulaganja, a što se pravog modela tiče, da bih mogla da odgovorim, trebalo bi da znam kakav je model zaista i kakva je strategija. Doduše, ovdje se sve što dolazi iz Srbije dočekuje „na nož” i naziva velikosrpskom hegemonijom. Dakle, nemam pregled kako se ulaže u prosvjetu i kulturu Srba u Crnoj Gori, ali je svaka pomoć dobrodošla. Vjerujem da postoji prostora za bolju, stratešku saradnju i vjerujem da ima ljudi koji bi bili voljni i kadri da to iznesu.

Vaša Vlada započela je izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti, dok je Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom potpisan kasnije. Koliko su, po Vašem mišljenju, litije trajno promijenile političku i duhovnu svijest naroda u Crnoj Gori?

Litije su pokazale šta možemo. Bile su epski događaj koji se neće ponoviti. Ipak, događaji poslije litija pokazali su, kao prilikom izlaska Izrailja iz Misira, da velikom broju ljudi odgovara da se klanjaju opipljivom zlatnom teletu, bio on stranka, neki dobar upravni odbor ili upravljačko mjesto.

Za to nije kriv narod, krivi su pojedinci koji su stali na kormilo, nezasluženo. Možda će u budućnosti, brže nego se nadamo, neko biti u stanju da ponovo okupi onu neponovljivu epsku snagu zajedništva, ali ovo nije epsko doba već doba spektakla. Sve čisto je isprofanisano.

Gdje vidite Crnu Goru u narednoj deceniji? Hoće li se više oslanjati na sopstvenu istorijsku tradiciju i NJegoševo nasljeđe ili će preovladati neki drugi politički i identitetski koncepti?

— Njegoš je dobio „svoja dva dana”. I dalje će se čitati i tumačiti, ali njegoševsko nasljeđe trenutno je u dubokoj komi, da ne kažem da spava mrtvijem snom. U narednoj deceniji sve zavisi od geopolitičkih prilika, ostalo otprilike kao sada.

Vratili ste se akademskom radu i univerzitetskoj nastavi, ali Vaše ime i dalje izaziva snažne reakcije na političkoj sceni Crne Gore. Da li Vam danas više prija univerzitetski ambijent nego politika i možete li se u potpunosti isključiti iz nje?

— Naravno da mi više prija moja izabrana karijera od one u kojoj sam slučajno, ali iz najčistijih pobuda. Među rijetkima sam koja se vratila profesiji. No, aktivna sam u Ujedinjenoj Crnoj Gori, maloj, ali principijelnoj stranci desnog centra čiji je predsjednik Goran Danilović, kao predsjednica njenog Političkog savjeta. Imala sam namjeru da se isključim, ali napadi na dnevnom nivou i kafkijanski sudski procesi vratili su me u politiku koja nikada nije bila moj prvi izbor. Ponoviću, iz godinama reklamiranog parničnog postupka za tzv. pričinjenu štetu, pravosnažno sam izašla kao pobjednik. To je jedva prokomentarisano. Nedugo zatim hitno je pokrenut „daj napakuj bilo šta” optužni predlog.Crnogorska medijska scena je, uz rijetke izuzetke, za mene zatvorena, odnosno „kanselovana sam“. To se nije promijenilo ni kada su naš „Javni servis“ preuzeli ljudi koju su izbor novih struktura. Medijski koncern Vijesti koji vodi tzv. Druga familija ističe se, što nije teško primijetiti, u negativnim tekstovima o srpskim političarima, bivšim i sadašnjim. Nije teško zaključiti i da jako vole da „nezavisno“ prokomentarišu sve što se mene tiče. „Nezavisno“ negativno.

Kao profesorka književnosti i neko ko se bavi jezikom, kako gledate na današnju intelektualnu elitu među Srbima? Zašto se stiče utisak da profesori, akademici i kulturni radnici često ćute pred ključnim nacionalnim izazovima? I da li je, po Vašem mišljenju, veća opasnost za jedan narod gubitak političke vlasti ili gubitak kulturnog pamćenja?

— Nedavno sam pominjala srpsku elitu iz devedesetih u BiH. Uz dužno poštovanje prema svim kolegama, malo ko se može mjeriti s njima. Ipak, geopolitika im nije bila naklonjena. Naši intelektualci, akademici su, uglavnom, uplašeni ili razočarani ljudi. Većina se trudi da ne izgubi poziciju. Nemamo više Đurića, nemamo Vidovića, nemamo Isidoru, Kseniju Atanasijević, Desanku, Nadeždu i Rastka Petrovića. Što se nacionalne inteligencije tiče, tu smo, plašim se, nepovezani, raštrkani, nezainteresovani. Našlo bi se tu ljudi koji bi se bavili upravo kulturom sjećanja. No, elita je inertna. Dok se mi nakanimo da nešto uradimo, očuvanje kulturnog identiteta i pamćenja je na roditeljima i porodici. Nije bilo akademske elite ni 1803. ni 1814, ali je pamćenja bilo kroz narodnu poeziju i predanje.

Kako ocjenjujete trenutne odnose i saradnju između Crne Gore i Republike Srpske? Stiče se utisak da su veze između Banjaluke i Podgorice često pod lupom javnosti; gdje vidite prostor za dublje kulturno i institucionalno povezivanje, posebno kada je riječ o pograničnim opštinama i regiji Hercegovine?

— Narod Crne Gore i Hercegovine ne treba političare da bi se povezao. Stara i Nova Hercegovina apsolutno ni po čemu se ne razlikuju. Pa, sami Crnogorci iz drugih krajeva sve zapadno od Bjelopavlića zovu Hercegovina. Ta veza je neraskidiva, najviše kroz veliki broj nas koji nosimo krv „obje” strane. Mi smo jedan narod. S druge strane, svaka srpsko-srpska saradnja je pod lupom, atmosfera je kao u prvim godinama titoizma, „da ćutimo”, „da trpimo”, da mnogo ne „srbujemo”. Iako se slika o Srbima, zahvaljujući Srpskoj, uveliko mijenja recimo u SAD, ovdje kao da nisu čuli za to. Vjerujem da Srpstvo u cjelini može mnogo da košta neprepoznavanje potencijala. Tvrdim da ima mnogo stručnih i poštenih ljudi u oblastima od najvećeg značaja. Potrebno je da to prepoznaju Srbija i Srpska, odnosno zvanične institucije Republike Srbije i Republike Srpske polažu više pažnje na ono što se zove „ljudski resursi” među Srbima, pošto zvanična Crna Gora, ovakva kakva je, to sigurno neće.

(Slobodnahercegovina.com)