Piše: Filip Gašpar, politički savjetnik njemačkog AfD-a
Rezolucijom o bosanskim Hrvatima Zagreb traži reformu daytonskog sustava i time dovodi u pitanje dosadašnju bosansku politiku Njemačke i EU-a. Analiza.
Kad je Christian Schmidt u svibnju najavio svoje povlačenje, mnogo je toga upućivalo na to da s njim odlazi čitav jedan poredak: zapadna uprava nad Bosnom, kakva postoji od Daytonskog mirovnog sporazuma. Dva mjeseca poslije pokazuje se da se sklop ne urušava samo s jedne strane. Nakon prigovora iz Republike Srpske sada prvi put i jedna članica EU-a javno dovodi u pitanje daytonski sustav.
O čemu je riječ, može se prikazati na jednom jedinom položaju. Bosna i Hercegovina od Daytona se sastoji od dvaju uvelike samostalnih dijelova, takozvanih entiteta: bošnjačko-hrvatske Federacije i srpske Republike Srpske. Na čelu cjelokupne države stoji tročlano Predsjedništvo s po jednim članom za Bošnjake, Srbe i Hrvate.
Srbi svojega predstavnika biraju u Republici Srpskoj. Bošnjaci i Hrvati pak svoja dva člana biraju zajedno u Federaciji.
A budući da ondje živi znatno više Bošnjaka, faktički često bošnjačka većina suodlučuje o tome tko će postati hrvatski član. Tako u dužnost može doći Hrvat kojega vlastiti narod uopće nije izabrao. Za mnoge bosanske Hrvate to je srž njihove zakinutosti. Narod koji prema Ustavu treba biti ravnopravan ne može slobodno odrediti vlastita predstavnika.
Neriješeni problem hrvatske ravnopravnosti
Tomu se pridružuje i druga pritužba, koja seže dalje od Predsjedništva. Hrvatski predstavnici već godinama upozoravaju na to da njihova narodna skupina i u državnom aparatu ostaje ispod zakonom predviđene kvote. U šest najvažnijih inozemnih predstavništava Bosne Hrvati prema vlastitim navodima čine oko deset posto osoblja; u Washingtonu i pri Ujedinjenim narodima, prema tome, ne radi nijedan Hrvat. Na toj pozadini izbor Predsjedništva samo je najvidljiviji slučaj jednoga općeg obrasca.
Taj institucionalni sklop seže do Daytonskoga mirovnog sporazuma. Njime je 1995. doduše okončan rat, no suverena država u klasičnom smislu nije nastala. Umjesto toga razvio se složen sustav etničke ravnoteže moći između Bošnjaka, Hrvata i Srba. Tročlano Predsjedništvo, dva entiteta s vlastitim parlamentima, deset kantona i nebrojena prava veta trebali su spriječiti da jedna narodna skupina nadvlada drugu.
Nad tim sustavom do danas bdije inozemni službenik. Bosna time nije normalna europska država; nijedna druga zemlja kontinenta ne stoji pod usporedivim zapadnim nadzorom. Visoki predstavnik može donositi zakone, smjenjivati suce, mijenjati ustave i izabranim političarima oduzimati dužnost. Njegove odluke faktički stoje iznad institucija zemlje. Upravo tu dužnost Christian Schmidt sada napušta.
Iz te je kritike sada nastala odluka hrvatskoga parlamenta. Sabor je 15. srpnja, posljednjega dana svojega proljetnog zasjedanja, usvojio rezoluciju o političkom položaju Hrvata u Bosni. Za nju je glasovalo 83 zastupnika, troje ih je bilo suzdržano, jedan je glasovao protiv; ljevičarska oporba nije sudjelovala. Tekst je pokrenuo nacionalno-konzervativni Domovinski pokret, koji u Zagrebu suvlada kao mlađi partner. Naposljetku je podnesen zajedno s vladajućom Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ), koja je prethodno suusklađivala njegov tekst.
Traži se u njoj temeljita reforma bosanskoga izbornog zakona, povezana s izjavom da Hrvatska položaj bosanskih Hrvata smatra stvari svojega nacionalnog interesa. Za susjednu državu koja se desetljećima suzdržavala od miješanja to je zamjetan ton. Hrvatska više neće pasivno trpjeti preglasavanje Hrvata u susjednoj zemlji, rekao je predsjednik stranke i potpredsjednik parlamenta Ivan Penava.
Zagovornici današnjega izbornog zakona tvrde da je zajednički izbor upravo izraz multietničke demokracije. Sa stajališta HDZ-a i velikih dijelova hrvatske desnice on proturječi izvornoj zamisli sporazuma prema kojoj bi sve tri narodne skupine trebale biti politički ravnopravne. Rezolucija taj prigovor sada uzdiže na razinu državne politike. Hrvatski narod ne može u punini ostvarivati svoj ustavni status i nije izjednačen s dvama drugim narodima.
Rezolucija se ne poziva na nacionalna posebna prava, nego preuzima jezik institucija koje Bosnom upravljaju već 30 godina. Citira rezolucije Europskoga parlamenta, jednu strasboursku presudu i reformske prijedloge Venecijanske komisije. Njezina je poruka Bruxellesu da Zagreb ne traži ništa drugo nego primjenu načela kojima se sama Unija priklanja.
No jedan pojam nedostaje. Već desetljećima dijelovi bosansko-hrvatske politike traže treći entitet, hrvatski obilježenu jedinicu uz Federaciju i Republiku Srpsku. Ta riječ u usvojenom tekstu ne pada. Govori se samo o vlastitoj izbornoj jedinici za hrvatskoga člana Predsjedništva, a tekst izričito potvrđuje teritorijalnu cjelovitost Bosne.
To što taj pojam nedostaje bilo je sporno već i u hrvatskom taboru. Prvotno je Domovinski pokret podnio oštriji nacrt; tek je u pregovorima s HDZ-om ublažen. Predsjednik vlade Andrej Plenković prethodno je javno izjavio da odluku u tom obliku neće podržati. Nakon postignutoga dogovora nazvao je tekst „sada potpuno korektnim” i ustvrdio da sažima ono za što se vlada i HDZ zalažu već godinama. Hoće li na kraju stajati vlastita izborna jedinica ili neki drugi postupak, drugorazredno je, presudan je rezultat.
Desnoj oporbi to nije bilo dovoljno daleko. Predsjednik Mosta Nikola Grmoja završnu je verziju nazvao razvodnjenim gemištom. Time se postavlja unutarnjopolitičko pitanje: podržava li Plenković iskorak svojega koalicijskog partnera i zato da desnici oduzme temu, a da ne preuzme njezin maksimalni zahtjev? Sam Domovinski pokret tvrdi da je sačuvao oko 70 posto svojega izvornog teksta.
Sa bošnjačkoga stajališta obrnuto se i ublažena formulacija može čitati kao novo izdanje staroga zahtjeva. Vlastita izborna jedinica može se shvatiti kao teritorijalno jamstvo hrvatske samozastupljenosti, dakle kao jezgra trećega entiteta pod drugim imenom. Na tom će se tumačenju spor rasplamsati.
Jer suprotno je stajalište predvidljivo. U Sarajevu mnogi svaki korak prema vlastitoj hrvatskoj izbornoj jedinici ocjenjuju kao pretpostupak etničke podjele Federacije, a rezoluciju kao miješanje Zagreba u unutarnje poslove susjedne države. Predstavnik bošnjačke manjine u hrvatskom parlamentu suzdržao se od glasovanja. Sa bošnjačkoga stajališta postojeći okvir, unatoč svim manjkavostima, ostaje zaštitno jamstvo, slično kao i u sporu oko položaja visokog predstavnika.
Time rasprava ipak ne završava. Vodstvo Republike Srpske današnji sustav također smatra manjkavim, premda iz drugih razloga. Srbi i Hrvati Dayton u međuvremenu kritiziraju upadljivo sličnim argumentima, što se na Zapadu nerado izgovara. Obje strane izjavljuju da je poredak u praksi izjeo obećanu jednakost. I obje navode odluke međunarodnih dužnosnika, ponajprije visokih predstavnika, koje su prema njihovu mišljenju oslabile položaj jednoga konstitutivnog naroda.
Koliko to približavanje seže, pokazalo se dva dana prije glasovanja u Zagrebu. Izaslanstva HDZ-a BiH i srpskoga SNSD-a sastala su se 13. srpnja u Mostaru, najvećem većinski hrvatski obilježenom gradu Bosne i Hercegovine.
Nakon toga su predsjednici stranaka Dragan Čović i Milorad Dodik suglasno izjavili da se sve odluke koje su nametnuli visoki predstavnici moraju ukinuti. Bosna mora preuzeti odgovornost za vlastite institucije, rekao je Čović.
Njihovi putevi ipak ostaju različiti. Banja Luka otvoreno dovodi u pitanje autoritet visokog predstavnika, što kritičari čitaju kao koketiranje sa secesijom i s Moskvom. Zagreb udara drugim smjerom. Potvrđuje suverenitet Bosne, podsjeća na to da je Hrvatska rano priznala bosansku neovisnost 1992. i svoje nastojanje predstavlja kao potporu europskom putu Bosne. Dvije metode, ali srodan prigovor: da sustav svojim narodima uskraćuje zajamčenu ravnopravnost.
Kako dalje s Bosnom?
Za Njemačku je to osobito neugodno. Berlin se kao najvažniji europski zagovornik drži položaja visokog predstavnika, dok se Washington pod Donaldom Trumpom udaljava. Dosad posljednji nositelj dužnosti bio je Nijemac. A Bundestag je tek 11. lipnja produljio sudjelovanje Bundeswehra u misiji EU-a Eufor Althea do kraja lipnja 2027. Njemačka je u Bosni dakle sudionik, ne promatrač, vojno kao i politički.
Iza toga angažmana stoje opipljivi interesi. Nestabilan Zapadni Balkan u Berlinu vrijedi kao ulazna vrata za ruski utjecaj, kao moguće ishodište novih migracijskih kretanja i kao rizik za proširenje EU-a. Njemačko stajalište počiva na pretpostavci da je međunarodni okvir neizostavan jamac stabilnosti. Ta je pretpostavka već bila napregnuta Schmidtovim povlačenjem. Ona dolazi pod još veći pritisak kad sada jedna članica EU-a formalno izjavi da jedan od triju bosanskih naroda nije politički izjednačen.
Hrvatska pritom unosi osobitu težinu. Članica je EU-a i NATO-a i poziva se na proglašena načela Unije. To njezinu intervenciju čini težom za odbacivanje nego proturječje iz same Bosne. Pitanje koje postavlja konkretno je i za branitelje statusa quo odavno škakljivo: zašto hrvatskoga člana Predsjedništva mogu određivati birači koji nisu Hrvati?
Odgovor na to izostaje. Rezolucija niti raspušta položaj visokog predstavnika niti iznova ispisuje izborni zakon; njezino značenje leži u onome što čini vidljivim. Kao već i pri Schmidtovu povlačenju, akteri sada otvoreno govore ono što su desetljećima zadržavali za sebe. Poredak nakon Daytona više ne osporava samo srpski entitet, nego sada i iz europske sredine, u parlamentu jedne članice EU-a i s jasnom većinom.
No odgovoriti na pitanje o jednakosti moraju tri bosanska naroda sami, ne njihovi nadzornici. Samo što sustav koji je 30 godina osiguravao mir taj odgovor od njih nikada nije zatražio. Za Berlin time postaje neugodnije. Tko brani postojeći poredak, ubuduće mora objasniti zašto ga dva od triju njime pogođenih naroda smatraju nepravednim.
Filip Gašpar politički je savjetnik i publicist hrvatskih korijena iz Bosne i Hercegovine. Studirao je romanistiku i slavistiku u Göttingenu, Zagrebu i Perugiji te se specijalizira za stratešku komunikaciju, međunarodno pozicioniranje i konzervativne mreže. Redovito piše za njemačke i međunarodne medije.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
