JE LI GRIJEH PITATI ZA DJECU?

Piše: Emilo Labudović

Trideset i jedna je godina koliko traje ovo naše unutrašnje srpsko „ćeranje“ oko osporavanja i navodne obaveze da se prizna sporni genocid u Srebrenici. Studije su o tome napisane, teorijske rasprave, političke analize, izvještaji sudskih patologa… Ali, presudile su „završne riječi“ „majki Srebrenice“! I tačka. Druge majke…. njihovi bezdetinji krici, presahle grudi, prazne kolijevke… pa, šta?

I dok su reflektori domaće i svjetske javnosti okrenuti ka Srebrenici, u polutami scene nestaju ništa manja stradanja drugih naroda, srpskog prije svih, samo dvadesetak kilometara dalje. Ali, to je usud jednog naroda da ga kroz čitavu istoriju trajanja „teren ne prepoznaje“! Naučni, dnevnopolitički, teren uobičajene svakidašnjice…

Sve se znalo jer je sve odavno programirano i nacrtano. I koliko je navodno „novih“ biti pridodato mezarju u Potočarima, neizbježne poruke majki Srebrenice, njih nekoliko već godinama etabliranih, koje u jednoj ruci drže oganj a u drugoj slamu.

Znalo se i ko će i koliko „naših“ klanjati, znalo se da bez Ibrahim – age žal ne bi bila kompletna i autentična, onaj Gutić je vjerovatno uskočio umjesto Spajića, a Kenana, neizbježna i zamotana, bila je simbol sveopšteg stradanja njenog naroda od Gaze do Srbrenice, jer Suljo, čija je to nadležnost, nije mogao da ostavi osvojeno parče parka na Pobrežju, inače namijenjeno svim civilnim žrtvama rata. Ali, kojima „svim“ kad se tada ginulo samo u Srebrenici. A onaj Nurković je morao da pripazi onu na silu uguranu izložbu u holu Skupštine.

I tako, tri decenije, isti narativ, ista mantra, sve izdignuto toliko visoko, do legende, tako da u nju više, čak ni obliku dileme ne može da se razmotri pitanje: a gdje je mezarje Pete tuzlanske kolone koja je, povlačeći se iz zone Srebrnice tih dana pretrpjela žestoke gubitke. Toliko smrti nadomak Potočara, a ni groba ni ukopa. Šteđeno, biće, za „veće ciljeve“

Juče je, dakle, bio dan sjećanja na „genocid“ ili šta god da je bilo u Srebrenici. I o tome se trubjelo na sve strane. Ali juče je bio i dan sjećanja na jedan od najpogubnijih stradanja srpskog naroda u Velikom ratu, dan bitke na Kozari. Više od trideset hihada, mrtvih, 68 hiljada zarobljenih, među kojima 23 hiljade djece. Čitav jedan grad bosonoge, smrznute gladne i preplašene dječurlije ušlo je u ustaške teftere i, ako ne računamo herojski podvig Jovanke Budisavljević i njene „švindlerove liste“ od preko 12 hiljada spašenih, sve ostalo su progutale mržnja, strah od grijeha, etnički kukavičluk, Sava i masovne grobnice oko nje.

Juče je, dakle, bio i dan sjećanja na „djecu Kozare, djecu čija tragedija ne može ni u film Lordana Zafranovića. Ali, juče o njima na ovoj strani – muk. Ili će biti da je Suljo nešto pobrkao pa „izgubio“ kozarački stradalnički grad srpske djece između Gaze i Potočara. A nije da se samo Suljo pogubio. Mnogi drugi, pozvaniji od Sulja, zaturili su svoja sjećanja u gudurama Kozare, držeći se, valjda, one, da je „Kozara naša gusta šuma“ pa se u njoj svašta može zaturiti.

Iscurela je, dakle, kao pijesak kroz grlo pješčanog sata, još jedna zaludna priča našeg stradanja putevima „između dva klanja i oranja“. Iscurela i, budimo pošteni, nije ni do Sulja i Suljovih, a onaj Kenanin performans je i Pariza dostojan. Ti preširoki prsti kroz koje u blato istorije otiču i zauvijek nestaju najljepše plave oči Kozare, mrki, raščupani čuperci, prvi tragovi brkova, ručice željne majčinog oproštajnog zagrljaja, hiljade neostvarenih sudbina i desetine gradova koji su mogli nići iz tog jednog, pometenog mržnjom i atavizmom koje ni danas ne staju, naši su i samo naši.

I nijesam htio da kvarim tugu mezarja u Potočarima, da remetim ovdašnju ustaljenu praksu da spomen – obilježje, „podignuto svim civilnim žrtvama rata“ Suljo i Suljovi iz godine u godinu prisvajaju i pretvaraju u ovdašnje Potočare… ne, daleko se kazalo, ja sam samo, kad se već sve stišalo, htio da priupitam: JE LI GRIJEH PITATI ZA DJECU??? Ako jeste, neka ide meni na dušu.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)