Navršilo se 27 godina od ubistva Kićuna Vilotijevića. U noći između 9. i 10. juna 1999. godine likvidiran je ispred kafića „Kaskada“ u novosadskom naselju Liman. Kićunova smrt bila je samo jedna u nizu u sukobu porodica Vilotijević i Radulović.
Nekoliko decenija prije nego što je počeo krvavi rat kavačkog i škaljarskog klana, kroz koji su se često preplitali motivi krvne osvete, sličan sukob imale su dvije porodice iz Nikšića – Vilotijevići i Radulovići. Jedan od njih, Ranko Radulović (66), uhapšen je u martu prošle godine u Beogradu zbog silovanja djevojke, a kasnije tokom 2025. godine izručen je Crnoj Gori.
Krvna osveta
Sukob dvije familije pretočio se u kriminalne obračune, a porodice su u ratu kotorskih klanova zauzele svoje strane – Vilotijevići su stali na stranu kavčana, a Radulovići na stranu škaljaraca.
Ova krvava priča počela je 4. oktobra 1986. godine u vatrenom obračunu kod hotela „Onogošt“, kada su se na semaforu zaustavili „fića“, „lada“ i „zastava 128“. Tada je iz „lade“ neko iz puške zapucao prema „zastavi“ u kojoj su bili braća Zoran i Kićun Vilotijević.
U ostala dva automobila bila su braća Radulović – Slavko, Ranko i Mijo. Ispaljeni hitac usmrtio je Zorana, zbog čega je njegov brat uzvratio pucnjavom. Smrt Vilotijevića podigla je na noge cijeli Nikšić, jer su odmah počele da kruže priče kako će uslijediti krvna osveta.
Na suđenju koje je uslijedilo, Radulovići su osuđeni na zatvorske kazne: Slavko i Ranko na po 15 godina, a Mijo na 13 godina zatvora. Cilj kazni bio je upravo pokušaj da se spriječi krvna osveta, međutim, to je bilo bezuspješno.
U ratu dvije porodice Radulovića i Vilotijevića kasnije su ubijeni i Zoranov brat Kićun i Kićunov sin Filip Vilotijević, ali ove likvidacije nikada nisu dobile svoj konačni rasplet. Dokaza da su oni bili žrtve krvne osvete nije bilo.
Iz porodice Radulović ubijen je Slavko Radulović, u kojeg je pucao Milan Vilotijević Lezo, a smrt njegovih sinova je onda navodno planirao Ranko Radulović.
Obračun dvije porodice odnio je i život trojice njihovih prijatelja. Novica Kankaraš ubijen je u kafanskom obračunu, Zoran Janjušević izvršio je samoubistvo u zatvoru, a Nemanja Bečanović pucao je sebi u glavu u podrumu svoje kuće u Nikšiću.
Kada je u Valensiji nestao tovar od 300 kilograma kokaina, čime se kotorski jedinstveni klan raspao na dvije grupe – kavačku i škaljarsku – i zaraćene porodice zauzele su strane. Vilotijevići su se priklonili kavčanima, a Radulovići škaljarcima.
Radulović sarađivao sa vođom škaljaraca?
Štaviše, crnogorski kontroverzni biznismen Ranko Radulović, koji je više puta hapšen zbog različitih krivičnih djela, navođen je i kao jedan od najbližih saradnika Igora Vukotića.
Sumnja se da je sa njim planirao ubistva specijalnog državnog tužioca Milivoja Katnića i njegovog sina, bivšeg tajnog agenta Duška Golubovića i Zorana Lazovića, policajca Duška Koprivice, kao i osobe iz kriminalnog miljea. Radulović je sve negirao.
„Sve je to laž i proizvoljna izmišljotina. Kunem se u dva svoja sina da specijalnog tužioca Milivoja Katnića nikada nisam pratio, ne znam gdje živi, niti sam do predmetne optužnice znao da ima sina. Ako sam ja Milivoju Katniću išta loše pomislio za njega i njegovog sina, a kamoli radio, neka se vrati meni i mojim sinovima. Nisam povezan ni sa jednom kriminalnom organizacijom ili klanom, kako preko Nikole Mandića, tako ni bilo koga drugoga, pa ni sa Igorom Vukotićem i Jovanom Vukotićem“, tvrdio je Radulović, a piše u zapisniku u koji su „Vijesti“ imale uvid.
Na zahtjev istražnih organa Bosne i Hercegovine, koji su Radulovića teretili i za ratne zločine počinjene tokom rata u Foči, Radulović je avgusta 2019. godine saslušan, prilikom čega je negirao optužbe za ratne zločine.
Inače, Ranko Radulović bio je na čelu Fudbalskog kluba Čelik iz Crne Gore. Prema ranijim informacijama, u svom vlasništvu imao je i niz ugostiteljskih objekata i drugih nekretnina u Crnoj Gori, koje su se više puta našle na meti bombaša.
Hronološki gledano, posljednji put mu je zapaljena vikendica na Žabljaku u januaru 2020. godine, a pričinjena je samo materijalna šteta. Prethodno je bombaš bacio eksplozivnu napravu na njegov kafić „Tani“ u Nikšiću.
Porodica Vilotijević
I danas se priča da je nakon sukoba osamdesetih godina porodica Radulović praktično protjerala Vilotijeviće iz Nikšića, nakon čega su se oni nastanili u Srbiji, tačnije u Novom Sadu.
Zapaženu ulogu u kriminalnom miljeu devedesetih godina u Srbiji imao je Kićun Vilotijević, koji je među novosadskim žestokim momcima tog vremena uživao ugled i status.
Kićun je ubijen 1999. godine ispred kafića „Kaskada“ u novosadskom naselju Liman, a nepoznati ubica tada je ranio i Mikana Novakovića, Kićunovog rođaka.
Policija je motiv ubistva tražila upravo u sukobu dvije porodice, ali rasvjetljavanje istrage nije im pošlo za rukom. Iza Kićuna je ostala legenda koja govori o njegovoj moći, da je važio za čovjeka čiju su dozvolu tražili za svaki ozbiljniji posao u „sivoj zoni“, te da je likvidacija izvedena uz podršku tajnih službi.
Kićun je iza sebe ostavio i troje djece.
Filip Vilotijević – ranjen bježao, ali uzalud
Njegov stariji sin Filip ubijen je 2015. godine na Paliću kada je imao samo 25 godina. Godinu dana ranije, u policijskoj evidenciji Filip je imao čak 16 krivičnih prijava, a još od maloljetničkih dana bio je povezan sa mnogobrojnim krivičnim djelima, među kojima su i dva teška ubistva u pokušaju, nedozvoljeno nošenje oružja i nasilničko ponašanje.
Pravosnažno je osuđen jedino zbog pucnjave na beogradskom splavu „Džast vanila“, koja se dogodila 2013. godine. Tada je ubijena Tamara Radulović (29), djevojka koju je pogodio zalutali metak.
Filip je ubijen na Paliću, poslije potjere atarskim putevima i kiše metaka ispaljenih na BMW X6 u kojem su bili on i Alen Kurina.
Stefan Vilotijević – pokušaj ubistva u Beču
Krajem 2018. godine u Beču je ubijen Vladimir Roganović, a teško je ranjen Kićunov drugi sin Stefan. U to vrijeme Roganović je tek izašao iz Istražnog zatvora u Spužu, gdje je završio zbog ilegalnog nošenja oružja.
Znajući da mu je bezbjednost ugrožena i da mu život praktično visi o koncu, u strogoj tajnosti je otputovao u Beč, gdje je boravio sa Stefanom Vilotijevićem.
Kobnog decembarskog dana Vilotijević i Roganović su u jednom poznatom bečkom restoranu ručali sa još jednim nepoznatim muškarcem. Konobari i drugi gosti kasnije su ispričali da su tokom ručka pričali na srpskom ili hrvatskom jeziku, a da su teme bile aktuelna dešavanja.
Po završetku ručka, Vilotijević i Roganović izašli su iz restorana i krenuli po karte, dok je treći muškarac ostao da plati račun. Nisu mnogo odmakli kada je maskirani ubica, obučen u crno, izašao iz obližnjeg haustora i zapucao na njih.
Roganović je izdahnuo na licu mjesta, a Vilotijević je prebačen u bolnicu, nakon čega se ispostavilo da je Srbija za njim raspisala potjernicu i on je praktično odmah uhapšen.
Pošto se oporavio, a Austrija protiv njega nije vodila postupak, Mali Kićun se saglasio da po skraćenom postupku bude izručen Srbiji. Omogućeno mu je da sam dođe u Srbiju i javi se Višem sudu u Novom Sadu, koji je za njim raspisao potjernicu.
Stefan je bio privođen i zbog ubistva Mirka Milićevića Hajčara. U pritvoru je tada proveo 27 dana, ali je zbog nedostatka dokaza pušten na slobodu. Prijavljivan je i za posjedovanje droge, nasilničko ponašanje, ugrožavanje sigurnosti, a kod njega je pronađen i pištolj.
(KURIR.RS)
