Za premijera i PES dan za „Srebrenicu“ prioritet, srpski jezik i trobojka pod noge!

Najava da bi Vlada Crne Gore do kraja sedmice mogla proglasiti 11. jul za Dan sjećanja na „genocid” u Srebrenici, na inicijativu ministra Fatmira Đeke, ponovo je otvorila brojna pitanja u javnosti. Đeka, kao politički predstavnik jednog dijela albanske zajednice u Crnoj Gori, koja prema posljednjem popisu čini oko pet odsto stanovništva, predložio je odluku koja izaziva različite reakcije i dodatno produbljuje postojeće podjele u društvu.

Nije sporno da svaka žrtva zaslužuje pijetet i poštovanje, ali jeste pitanje da li se ovakve odluke mogu donositi bez šireg društvenog dogovora, posebno u zemlji sa složenim istorijskim i identitetskim pitanjima.

Zašto Pokret Evropa sad, koji je najveći činilac vlasti, ne pokaže poštovanje prema svim narodima u Crnoj Gori i doprinese ispravljanju istorijske nepravde prema srpskom naordu, dok s druge strane „trči“ da uradi sve što mu poruče ablanski i bošnjački političari?

Kada se donose odluke koje značajno utiču na osjećanja velikog broja građana, neophodan je odgovoran pristup koji neće dodatno produbljivati podjele.

Istovremeno, u Crnoj Gori i dalje ostaje neriješeno pitanje ravnopravnosti srpskog jezika, iako prema zvaničnim podacima srpski jezik govori više od 43 odsto građana, dok se Srbi izjašnjavaju kao gotovo trećina stanovništva. Uprkos toj činjenici, srpski jezik nema status službenog jezika zajedno sa crnogorskim, što mnogi građani doživljavaju kao nepravdu i diskriminaciju.

Pitanje jezika nije samo pitanje lingvistike, već pitanje identiteta, kulture i ravnopravnosti. Nedopustivo je da u državi u kojoj najveći broj građana govori srpskim jezikom, taj jezik nema ravnopravan ustavni status u službenoj upotrebi.

Posebno je problematično što su brojna pitanja koja se tiču prava srpskog naroda godinama ostala otvorena. Od jezika, preko obrazovanja i kulturnog nasljeđa, do pitanja državnih simbola i drugih identitetskih tema, mnogi smatraju da su odluke u prethodnom periodu često donošene na štetu Srba u Crnoj Gori.

Dodatnu odgovornost imaju i politički predstavnici koji su dobili glasove Srba, ali su nakon ulaska u vlast protiv ispravljanja temeljnih nepravdi i na svakom glasanju su uzdržani ili protiv, a ujedno ne pokreću ove teme. Građani koji su im ukazivali povjerenje s pravom očekuju da se pitanja koja su godinama obećavana konačno riješe.

Ravnopravnost ne može biti princip koji važi samo za određene zajednice, dok se prava drugih odlažu ili ignorišu. Ako Crna Gora želi da bude država svih svojih građana, onda mora jednako poštovati i manjinske zajednice i narod koji čini gotovo trećinu njenog stanovništva.

Stabilno društvo ne gradi se nametanjem odluka koje dijele javnost, već otvorenim razgovorom i spremnošću da se riješe sva pitanja koja opterećuju odnose među građanima. Dok god se jedna velika zajednica osjeća zapostavljeno i uskraćeno za osnovna identitetska prava, priča o punoj ravnopravnosti ostaje nedovršena.