Posljednjih godina mladi u svijetu, pa tako i mladi u Čačku, izloženi su brojnim izazovima kada je riječ o mentalnom zdravlju. Učenici Saobraćajno-mašinske škole iz grada na Moravi otkrivaju neke od tih izazova.
To je tema o kojoj se sada sve češće i otvorenije govori i koja, za razliku od ranijeg perioda, više nije tabu.
„Po mom mišljenju, na mentalno zdravlje najviše može da utiče okruženje u kojem se dijete nalazi, kao i briga da li će biti prihvaćeno od strane drugara i kako će se oni ponašati prema njemu. Imao sam dosta takvih slučajeva gdje je neko u društvu odbačen. Ja lično uvijek sam se trudio da prema svakome sa kim se družim budem korektan i da ga ispoštujem. Ne treba nikoga odbacivati, niti se prema nekome ponašati kao da manje vrijedi od drugih“, rekao je za Regionalnu informativnu novinsku agenciju RINA Aleksandar Blagojević, učenik na smjeru mašinski tehničar za kompjutersko konstruisanje.
Njegov vršnjak i drug Marjan Bović ističe da se tinejdžeri, prema njegovom mišljenju, najčešće suočavaju sa problemima kao što su manjak samopouzdanja i anksioznost. Ističe i da je ključna uloga porodice i društva.
„Smatram da je to jako bitno, jer su roditelji tu od samog početka, od najranijeg djetinjstva, a kasnije veliki uticaj imaju društvo i škola.“
„U našem uzrastu i tokom odrastanja veoma je važna podrška škole, ali prvenstveno podrška porodice, koja je od samog početka uz nas. Porodica, njihova prisutnost, drugari iz odjeljenja i škola važan su dio našeg odrastanja. Oni mogu da nas ohrabre, da nam pomognu da imamo više samopouzdanja i da vjerujemo da nešto možemo da uradimo, čak i kada nam drugi govore da ne možemo. Važno je da težimo ka tome da pokušamo, da se trudimo što više i što bolje“, rekao je Marjan Bović.
Prema riječima Tanje Marković, psihološkinje u Mašinsko-saobraćajnoj školi, na mentalno zdravlje adolescenata, kao i djece uopšte, utiče više faktora. Utiče genetika, ali i uslovi u porodici. Ukoliko u porodici postoje prihvatanje, razumijevanje, komunikacija, povjerenje i dobri odnosi, posljedice po mentalno zdravlje biće manje, čak i ako dođe do sukoba ili problema u vršnjačkoj grupi.
Međutim, dodaje da je u adolescenciji veoma važan uticaj vršnjačke grupe. Adolescenti imaju snažnu potrebu da budu prihvaćeni među vršnjacima. Zbog toga su opasne i društvene mreže, izazovi i sve ono što one danas nose. Mladi zbog potrebe za prihvatanjem nekada budu spremni na razne stvari. Naravno, i škola ima veliki uticaj, ali su vršnjaci u ovom uzrastu posebno važni.
„Postoje dvije najčešće situacije kada se srednjoškolci obraćaju školskom psihologu. Nekada ih pošalju predmetni nastavnici ili odjeljenske starješine, najčešće zbog neprimjerenog ponašanja na času, izostanaka ili slabih ocjena. Kada učenici sami dođu, najčešće su u pitanju anksioznost, sukobi u vršnjačkoj grupi, problemi u porodici, loši porodični odnosi ili nerazumijevanje. Sve je više učenika koji imaju anksioznost i panične napade. Nekada te probleme možemo da riješimo u okviru škole, razgovorom i uključivanjem roditelja. Međutim, vrlo često je potrebno uključiti i druge institucije, odnosno učenici moraju da potraže pomoć u dječjem dispanzeru, kod specijaliste medicinske psihologije ili kod dječjeg psihijatra“, izjavila je psihološkinja.
Na pitanje kako škola može da prepozna da je učeniku potrebna psihološka podrška, kaže da je to vidljivo kroz promjenu ponašanja.
„Ako je učenik bio miran, redovno izvršavao zadatke i odjednom postane buntovan, to je signal da se nešto desilo. To može biti sukob sa vršnjacima, problem u porodici, razvod roditelja, smrt člana porodice, nasilje ili neka druga teška situacija. Promjena može da ide i u suprotnom smjeru. Ako je učenik ranije bio buntovan, aktivan i stalno se javljao, a onda se odjednom povuče, postane ćutljiv i miran, i to je znak da nešto nije u redu. Učenici se nekada i sami jave kada prepoznaju problem. Najčešće su to ljubavni problemi, što je u tom uzrastu očekivano, ali često budu i anksioznost, nesigurnost, neprihvatanje od strane vršnjaka, ismijavanje, odbacivanje, loši porodični odnosi, nerazumijevanje kod kuće i sukobi sa autoritetom“, naglašava Tanja Marković.
Dodaje da je uloga porodice veoma važna. Što su odnosi u porodici stabilniji, što su djeca više i bolje prihvaćena od roditelja, što su odnosi između roditelja bolji i što djeca imaju više povjerenja da kažu koji problem imaju, to je situacija povoljnija po njih.
„Ako se problem i pojavi, lakše će biti saniran ukoliko porodica umije da ga prepozna i želi da radi na njegovom rješavanju. Važno je i da porodica sarađuje sa školom, predmetnim nastavnicima, odjeljenskim starješinama i psihologom, kako bi se napravila zajednička strategija i pomoglo učeniku“, poručuje psihološkinja.
(B92)
